U vrijeme kad je zemlja obezglavljena, dva vikenda uoči izbora, samo po sebi se nameće sjećanje na neke od ljudi iz naše kratke političke povijesti.
Kada sam ga svojedobno pitao kani li se vratiti u politiku, jedan naš bivši, prilično kvalitetan političar odgovorio je protupitanjem: Zašto bih? Prvo će me proglasiti budalom, rekao je, onda će htjeti sabotirati svaki moj pokušaj promjene postojećeg, obitelj će mi rastezati po medijima, a cijelo to vrijeme radit ću barem 16 sati dnevno za daleko manju plaću od sadašnje.
Damir Kuštrak, o kome je riječ, u vrijeme kad smo razgovarali bio je već predsjednik Uprave Medike, ali u politiku je ušao s pozicije šefa Agrokorovih financija, danas je član Nadzornog odbora Agrokora. Razgovor iz kojega sam ukrao odlomak bio je potpuno neslužben, ali navodim ga jer puno toga objašnjava. Zašto bi netko sa znanjem da vodi financije velike korporacije, s više nego solidnom plaćom i sređenim obiteljskim životom prihvatio posao u kojemu je jedino jasno da ne može preživjeti. Zbog želje da pomogne zajednici? Ako vam to kaže, hoćete li mu vjerovati? Jeste li vjerovali Tihomiru Oreškoviću?
Koncern Agrokor dosad je politici dao više protagonista i nije se ustručavao primiti ih natrag nakon njihovog odlaska s funkcije. Damir Kuštrak bio je operativni zamjenik Mate Crkvenca, ministra financija u Vladi Ivice Račana. Željko Rohatinski, danas i prije svog guvernerskog staža u HNB-u, radi za Agrokor najsloženiju makroekonomsku analitiku. Posljednji u nizu je današnji ministar financija u Vladi na odlasku Zdravko Marić, koji je u Agrokor na mjesto izvršnog direktora za strategiju i tržište kapitala stigao iz Ministarstva financija, kamo se nedavno vratio. Svi oni pokazali su se vrsnim stručnjacima. Jesu li radili u korist Agrokora? Jesu, naravno, ali tako da su pokušali podići standard cijele zajednice, bez čega nema prosperiteta ni kompaniji kakva je Agrokor.
Zašto to spominjem? Zbog prevladavajuće i javnosti omiljenije garniture “biznisom neopterećenih” političara koji vlastitu neuključenost u život poslovne zajednice predstavljaju kao jednu od svojih najvećih prednosti. Jesu li u pravu?
Bi li, recimo, netko tko dolazi iz korporativnog miljea napravio verbalni iskorak kakav je napravio Zoran Milanović u nedavnom razgovoru s braniteljima? Ne bi, jer bi razumio cijenu koju bi zbog toga mogla platiti cijela zajednica. Propadnu li hrvatskim kompanijama poslovi u regiji, radna mjesta prvo će se zatvarati u Hrvatskoj.
Za razliku od bivšeg mađarskog premijera Ferenca Gyurcsányja, kojega su svojedobno snimkom uhvatili u priznanju da je njegova stranka dvije godine falsificirala brojke i svjesno varala naciju, Milanović je, na nimalo politički način, ponovio ono o čemu se razgovara za prigradskim šankovima. To što za njima najčešće ne pije dio SDP-ove glasačke mašine jednostavno je objašnjenje zašto je mogao pomisliti da objavljivanje takve komunikacije na kraju može skrenuti glasače prema njegovoj koaliciji.
Pogrešna procjena? Možda. Teško je pronaći logičku zamjerku nekome tko u svojoj izbornoj kampanji kaže da “ne može i neće surađivati s onima koji su sijali mržnju” u zemlji koju namjerava voditi. Hrvatska je, međutim, do danas platila preveliku cijenu zbog svoje orijentiranosti prema prošlosti.
Gyurcsány se, nakon što je snimka objavljena, morao suočiti s uličnim neredima i pozivima na ostavku. Izdržao je na vlasti još tri godine, dao je ostavku u posljednjoj godini mandata s objašnjenjem da “njegov opstanak ugrožava provođenje reformi”. Teško je zamisliti da ćemo ikada tako što čuti od Milanovića, pa ni od njegovog mađarskog kolege Viktora Orbana. Formulaciju najsličniju toj hrvatski su građani dosad čuli jedino od Ive Sanadera, kada je, nedugo nakon odlaska, prije izbijanja serije velikih afera i podizanja optužnica, rekao da je otišao jer “nije mogao pristati na tražene ustupke”. Čini mi se da je ukupni kontekst bio ipak drukčiji.
Zašto je Hrvatska paralizirana, pitao sam svojedobno Radimira Čačića, dok je još bio ministar, i očekivao da će mi po običaju reći da paralize nema, da mediji javnosti serviraju pogrešnu crnu sliku i da se zadaci rješavaju u skladu sa zadanim rasporedom. Dobio sam, međutim, prilično drukčiji odgovor.
Ministar u vladi kad starta ima tri temeljna zadatka, nakon pole godine, a nikako više od godine, ostaju mu dva od kojih jedan zauvijek, rekao je moj sugovornik. Prvi zadatak je definirati strategije i to se u pravilu događa rijetko, odmah na početku mandata vlade. Drugi, izuzetno važan, je pretvarati donesene strategije u život. Nekada je riječ o vlastitima, češće o tuđim zamislima koje prvo treba pretvoriti u izvedive projekte, a onda te projekte u timskom radu s ostalim resornim ministrima dovesti u fazu realizacije. Treći zadatak je zapravo permanentna borba s tekućom vrpcom problema koji su manje nepredvidivi što je vlada uigranija, ali vrlo često o njima ovisi mogućnost provedbe zacrtanih strategija.
Ili ukratko: trebamo razmišljati o kandidatu čijoj strategiji možemo vjerovati, koji je spreman provesti je u praksu jer joj i sam vjeruje i pritom ima dovoljno odlučnosti i znanja da se suprotstavi preprekama