Jednostavno, čovjek želi biti seljo. Možda bi on pred mamom, učiteljicom i obitelji htio biti nešto drugo, ali mu je lakše biti nasilnik. Može i lagati, ljudi obično lažu kada ne mogu izdržati situaciju pa izmišljaju, tvrde nešto drugo od očitog, isfantaziraju razne razloge da opravdaju neko ponašanje. Odvjetnici to rade u ime drugih, smisle neko opravdanje i onda se kunu u Boga, domovinu i sve sveto da je to jedina istina. Kada su onomad uhvatili onog pjevača da uzvikuje ustaške pokliče, pozdravlja bolesnu zločinačku kriptodržavu, onda je njegov odvjetnik Davor Karačić tvrdio da ovaj nije pozdravljao ustaštvo nego pjevao pjesmu. Odrekao se ustaštva u ime klijenta kao zadnja kukavica. Da, svaki se iskreni i uvjereni poklonik ustaštva mora stidjeti tako banalne isprike sudu i muljanja na razini četverogodišnjaka, ali odvjetnik Davor Karačić je bio zadovoljan. Nije ispao nešto kao dobar odvjetnik koji će zastupati prave stavove svoje stranke, radije je pjevača s narukvicom prikazao slaboumnom osobom koja ne razumije što pjeva, obavio je svoj posao na razini priučenog birtaškog fiškala iz pretprošlog stoljeća, ali je obavio posao.
Sutkinja je pustila da pjevač ode sa suda bez kazne, a u presudu je napisala da pjevač ne misli na ustaše. I tako su ustaše opet ostali napušteni. Nitko ih nije branio, nitko nije hrabro stao i rekao - da, sudite mi, ne odustajem od svojih ideja i stavova. Dosta bijedna je ta ekipa kvazidomoljuba koji bi da im pravo javnosti netko pokloni. Hrabri su viknuti ustaške pokliče kad su u gomili, ali kada ih treba braniti na sudu, izaberu Davora Karačića, a on tvrdi da su vježbali pjesmice. Karačić je onaj zastupnik gradske skupštine koji nije skužio čemu služi skupština i koja je uloga politike u društvu. Nije mu se dopalo što je Tomislav Tomašević rekao da je Karačićeva stranka trgovala oko Dinamova stadiona.
I onda je pričekao zastupnika i rekao: “Klošaru, pljunut ću te! Hoćemo otići negdje ispod Domovinskog mosta, sami, jel’ hoćeš?” Dosta je nastrano što Karačić pristupa muškarcima i poziva ih da odu ispod mosta. No, očito misli da će tu biti i neke sreće ako pritom prebije zastupnika. Valjda vjeruje da se tako utječe na mišljenja i činjenice, da će tako nestati politička trgovina. Neće. Možda je Karačić mogao biti dobar Hrvat, domoljub, navijač Dinama i odvjetnik koji ima snažne stavove i dobre argumente, možda je mogao biti retoričar i filozof u sudnici, otvarati nove vidike i isticati vrijednosti bitne za narod u kojem se rodio, ali ništa od toga.
Mora da ga je netko u prošlosti kada se, kako je sam rekao, tukao kao pripadnik BBB-a, lupio u glavu i sada su stvari nepopravljive. Valjda ga je lupio, bilo bi grozno da je prirodno, da je samo izrastao u tipa kratkih živaca i skromne logike, divljaka koji ne razgovara nego udara. Branio ga je i šef stranke Zlatko Hasanbegović i rekao da je riječ o navijačkoj komunikaciji.
I on je shvatio da se to ne opravdava u pristojnoj Hrvatskoj pa ga je smjestio u grupu gdje se sreću oni s ožiljcima iz huliganskih tučnjava. Stidio se Karačića pa ga je prikazao osobom koja ne može misliti. I uvrijedio navijače. Ne, nije bila riječ o navijačkoj prepirci, nego o prijetnji. To rade nasilnici. Treba ga se čuvati. Kao zastupnika, odvjetnika i čovjeka na slobodi. O takvima inače brine društvo.