VIJESTI IZ LILIPUTA

Ideološki zombi - za pare

Zagreb,170418.
Udruga Specijalne policije iz Domovinskog rata.
Udruga 100%tnih HRVI I. skupine organizirala Okrugli stol na temu Reforma obrazovanja kurikul povijesti s osvrtom na Domovinski rat.
Na fotografiji: Slobodan Prosperov Novak.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
Damir Krajač / CROPIX

Slobodan Prosperov Novak nije glupan. On je pametan čovjek koji se odlučio pretvarati da je glupan, odlučio je biti estradni umjetnik i za novac glupima špilati glupana da bi ih servisirao intelektualnom topničkom podrškom. Odlučio je potpirivati samorazumljivu, pravičnu glupost - uvjeren sam - zato što je u tome bilo novca

Filozof Karl Popper napisao je jednom kako je tijekom povijesti pravednička glupost skrivila kudikamo više zla nego čista zloća. Tijekom povijesti - držao je Popper - nagledali smo se povijesnih katastrofa koje je prouzročila dobronamjerna gomila vođena neupitnim vrednotama.

Ako je tako u svijetu, onda - dakako - tako mora biti i u Hrvatskoj. Tako mora biti i u zemlji koja po oficijelnoj statistici ima prosječni IQ 89, što je po kvocijentu inteligencije čini pretposljednjom u Europi.

S takvom stratifikacijom “zvonaste krivulje” ne treba se čuditi što hrvatsko društvo i politiku desetljećima mrcvare loše shvaćene, mutno definirane samorazumljive vrednote. Jednom je to domoljublje, državotvornost, nacionalni interes, drugi put naravni zakon ili dignitet Domovinskog rata. U ime tih dobronamjernih, zamućenih pojmova lako je podići svjetinu na noge, navesti je da demonstrira po trgovima sa stjegovima i krunicama u rukama, te drvenim ularima oko vrata. Društvo koje ima prosječni IQ 89, ujedno, teško razumije i svladava apstrakcije. A dobro društvo neki put ovisi o tome da kritična masa razumije apstrakciju. Recimo, apstrakciju da će svima biti bolje kada nitko ne bi davao mito. Ili - da bi svima bilo bolje kada bi se poštivao planski urbanizam.

U zemlji u kojoj je puno i previše glupih, postoji samo jedno sredstvo da se glupost suzbije: a to je inteligencija. Inteligencija, kojoj bi posao bio da bistri pojmove, da luči, da opovrgava mitove i “opće istine”, da definira ono što je namjerno zamućeno i da tumači ono što je odviše apstraktno. Živimo u zemlji koja je oduvijek znala da je u njoj premalo pametnih ljudi, pa da one koje ima treba što bolje ižmikati. Od fiziokratskih društava do Škole narodnog zdravlja i socijalističkih urbanista, povijest ove zemlje je povijest pametnih ljudi koji glupanima žele poboljšati život.

Zato u zemlji poput Hrvatske nisu problem oni manje pametni. Njih ima, bilo ih je i bit će ih. Problem su bili i ostali oni koji su pametni, a odlučili su iz intelektualne lijenosti ili perfidne koristi fingirati glupost, ulagivati se gluposti ili podupirati glupost. A među tim ljudima postoji jedan čiji je slučaj osobito strašan - strašan upravo zato što je čovjek o kojem je riječ doista pametan. A taj čovjek se zove Prosperov Novak.

Slobodan Prosperov Novak uspeo se u hrvatsku kulturu 80-ih godina kao zvijezda repatica nacionalne filologije. Pisao je o “starim, dosadnim” nacionalnim klasicima, ali pisao na način koji nije bio ni star ni dosadan. Pisce kojima se bavio - poglavito Držića - znao je upakirati u pakung pop-kulture, umio je o filološkoj knjizi ili izložbi misliti kao o proizvodu, posjedovao je latinsku sposobnost da od kulture napravi spektakl. S tim paketom talenata savršenim za postmodernu, Prosperov Novak je u 80-ima postao “shooting star” nacionalne književne znanosti.

Od tada nadalje, prošao je hvarski povjesničar književnosti kojekakve mijene. U 90-ima mi je bio urednik u Vijencu, drugovao je s Vladom Gotovcem i važio za personifikaciju uljuđenog liberalnog mainstreama suprotstavljenog tuđmanističkom prostaštvu. Ranih 90-ih protestirali smo kad su ga otjerali sa zagrebačkog fakulteta. Sredinom 90-ih protestirali smo kad ga je nacionalistička književnost pljuvala zbog antituđmanovskog praškog govora. U međuvremenu Prosperov Novak pisao je i ispisao i svoju višetomnu povijest hrvatske književnosti koja će mu ostati najambicioznije djelo. Ujedno, to je bilo djelo koje je točno ocrtavalo i vrstu njegova talenta i točke gdje taj talent prestaje.

U toj knjizi Prosperov se predstavljao kao darovit kritičar, čovjek koji je kadar napisati tri kartice o Vrazu a da to budu najbolje tri kartice o njemu, čovjek koji shvaća što je bofl i koji ne pada na provincijski kult “veličine malenih”. Istodobno, ta je knjiga pokazala da Prosperov nije kadar izići iz zadanog prostora nacionalne ideologije. Po svojoj strukturi i dubinskom mentalitetu, to je bila knjiga 19. stoljeća u kojoj nacionalni duh teče kroz stoljeća kao rijeka, sukobljava se putem s protuhrvatskim krivovjerjima, a književnost živi u vakuumu onkraj ekonomije, pismenosti, ideologije. S tom knjigom Prosperov je demonstrirao granicu preko koje ne može ići: ali - čak i takva ona je mogla biti osnovica za kulturu građanskog light-nacionalizma. Dakle - kulturu koja bi u civiliziranim sredinama intelektualcima išla na živce, ali u Hrvatskoj kakva jest sigurno bi bila bolja od nacionalizma ušatih U, etičkih sudišta i projekata Velebit.

Tako je izgledala ideološka pozicija Slobodana Prosperova Novaka posljednji put kad se o njemu i njegovoj ideologiji uopće moglo govoriti. A onda je taj i takav Prosperov Novak nestao. A iz zemlje je umjesto njega izišao zombi.

Taj zombi, taj novi Prosperov Novak, već nas par godina spopada s ekrana HTV-a, s javnih tribina i novinskih stupaca. U “Pola ure kulture” neuredan i nepočešljan deklamira političke optužnice protiv koga treba - jednom Predraga Lucića, drugi put Borisa Jokića. U javnosti “kidiše” na ljevičarska krivovjerja, braneći od njih glatku i plastičnu polituru Nacionalne kulture - dakle, upravo ono s čime se 90-ih izrugivao. Orno se angažirao u komadanju pokušaja obrazovne reforme, vadeći pritom s plamenim propovjedničkim žarom arsenal antikomunističkih klišeja, uključujući i Šuvara. U međuvremenu postao je političar, aktivirao se u stranci Milana Bandića od kojeg je dobio izdašne potpore za knjige i kadrovski stan. Dok je po TV-u grmio protiv zatornika nacionalnog obrazovanja i identiteta, nije se libio ulaziti u poslovne aranžmane sa zatornicima nacionalnog pejzaža.

Tako je - recimo - (vjerujem, iz čistog bezinteresnog uvjerenja) napisao monografiju o lažnom selu tajkuna Stipe Latkovića, selu koje je naružilo jedan od najčudesnijih zaštićenih krajolika Hrvatske: onaj prijevoja Vruja kod Omiša. Prosperov Novak je - ukratko - postao baš pravi pravcati hrvatski desničar, točno onakav s kakvima se rugao 90-ih. Dok druge optužuje da uništavaju nacionalni identitet, on istodobno potpomože uništenju hrvatskog prostora i kulture - za pare.

To je, dakle, taj novi Prosperov koji je iznikao iz zemlje negdje početkom ovog desetljeća. Bivši briljantni intelektualac koji se za novac pretvara da je gluplji nego što jest, simulira javnog klauna i igra ulogu dvorskog zabavljača uvjeravajući glupane da su u pravu. A finale tog djelovanja dočekali smo ovog tjedna, kad je Prosperov Novak sudjelovao na tribini o obrazovanju Đure Glogoškog i šatoraške sekte. Tamo se, po tko zna koji put, obrušio na “šuvarovsku reformu”, a potom mirno slušao kako Glogoški - bivši partijski aktivist u slavonskoj općini Jovanovac - sugerira da se u izradu kurikuluma povijesti za škole uključe delegati osuvremenjenog SUBNOR-a.

Bila je to točka na kojoj je čak i SPN dotakao dno.

Moj bi sin - ako mi dopustite ekskurs u privatnost - trebao maturirati za dva mjeseca. Kad se i ako se to dogodi, ja i formalno prestajem biti pripadnik masovne demografske skupine koja se zove žrtve hrvatskog školstva. Nekim drugima prepustit ću da se hrvaju s tim sadističkim strojem, da se bore s geosinklinalama, glomerulima, Bowmanovim kapicama, anadiplozama, agrnaulocitima, eguzivnim stijenama, adijabatskom i izotermnom kompresijom, aldosteronom, tubularnim lučenjem, glukagonom, Muzejom i Eumolpom, solfatarama i mofatama, Ksenofontom Efežaninom, kikličkim epovima i drugim divotama koje hrvatska djeca uče u osnovnoj i nižim razredima svih srednjih škola.

Rasterećen borbe protiv eozinofila i bazofila, dendrita, some i aksona promatrat ću zdvojno kako druge generacije prolaze tu tlapnju, usvajajući pritom nepogrešivo upravo one “spoznaje” koje škola ne smije širiti. Da ne postoji razlika važnog i nevažnog pa da je samim tim sve nevažno. Da škola nema veze sa stvarnim svijetom. I da u školi ne prolaze dobro bistri i maštoviti, nego poslušni i nekritički.

Iako me te muke kao formalno roditelja prestaju zanimati, svjestan sam i dalje koliko su one štete priredile društvu, i koliko to peče pametne ljude u Hrvatskoj. A onda gledam jednog nekoć pametnog i obrazovanog čovjeka koji u tome ne vidi problem. Koji kudi pokušaje reforme te potvrdno klima glavom dok Glogoški predlaže da program povijesti - sukreiraju šatoraši.

A u tom trenutku, ne ljutim se na Glogoškog. On - sirota - ne može bolje. Jer, Glogoški je dobronamjerna glupost iz Popperove rečenice. On je sirota prazne glave koji vjeruje u neupitne, mutne istine, vjeruje jednako sada u šatoru, kao što je vjerovao i 1989. kad je držao sastanak pod Titovom slikom u Jovanovcu. On stvarno vjeruje da njegov šator dio povijesti te da zato on tu povijest treba pisati, kao što bi - valjda - amebe morale biti konzultirane oko kurikuluma biologije, a kiseline morale imati delegata u tijelu za kurikulum kemije.

Ne ljutim se, ukratko, na Glogoškog. Onaj na kojeg se ljutim je Novak. Jer, Prosperov Novak nije glupan. On je pametan čovjek koji se odlučio pretvarati da je glupan, odlučio je biti estradni umjetnik i za novac glupima špilati glupana da bi ih servisirao intelektualnom topničkom podrškom. Odlučio je potpirivati samorazumljivu, pravičnu glupost umjesto da je secira i raščlanjuje. Odlučio je to činiti, duboko sam uvjeren, zato što je u tome bilo para.

I zato je ova zemlja propala. Ne zbog pravičnih glupana, jer njih ima svugdje. Propala je zbog ljudi kao što je Prosperov Novak.

Izdvajamo