Što se događa u Srbiji? Opet se, nakon 2000., vlast ruši na ulici. Je li to ovoga puta moguće? Zadnji put kada su rušili vlast, bilo je to uz blagoslov međunarodne zajednice. Kako se sada čini, najviše koristi od kaotičnih prosvjeda u Beogradu ima onaj na kojega su oni usmjereni - Aleksandar Vučić.
Prosvjednici su upali u zgradu RTS-a, ali su se potom razišli a da nisu postigli neki veći efekt niti promijenili stav RTS-a i ostalih Vučićevih medija o sebi i svojim prohtjevima. Vučićeve TV mreže (Pink, Happy, RTS) i ostali mediji ne bave se srpskim “majdanom”, ali zato ih, nesmetano, sada još i više, nazivaju banditima, razbijačima, huliganima, fašistima, izdajnicima, “šiptarskim” i NATO-ovim plaćenicima. No, osnovno je pitanje - ima li ta politička oporbena papazjanija od anarhista do radikalnih šovinista potencijal da sruši Vučića i donese suštinske promjene.
Boško Obradović, antieuropejac koji viče “Krim je ruski”? Vuk Jeremić koji uspoređuje Oluju i NDH? Ljevica Srbije koja na izborima nije dobila ni jedan posto glasova? To je otprilike kao da mi u Hrvatskoj moramo birati između biskupa Vlade Košića, Zlatka Hasanbegovića, Ivana Pernara i Velimira Bujanca.
Vučić (trenutno) nije ugrožen i još čvrsto drži vlast u svojim rukama, a nasilni prosvjedi dobro su mu došli da sebe prikaže kao legalista te svoj najveći problem, Kosovo, makne iz fokusa i još oporbu optuži za to. Iako Vučić nije dobio otvorenu podršku iz svijeta, čak ni od Vladimira Putina, opće je stajalište da “nema rušenja vlasti na ulici”, a objektivno, sadašnja antivučićevska oporba, prema svim anketama, teško ga može ugroziti na izborima. I ono najbitnije - koliko se zbilja razlikuje od Aleksandra Vučića. U malo stvari. Kako bilo, u Srbiji se, nažalost, ipak važe tek između nekoliko nijansi neomiloševićevskog režima.