Nakon cijele halabuke, koja je nastala zbog nekog tipa koji je glasno rekao da više voli mlađe od starijih žena, čovjek se zapita u čemu je problem. Ima li ga uopće? Da ne živimo u civilizaciji koja na svakom koraku vrišti “mladost” ili “vječna mladost”, da smijemo na miru biti stari, čak i neprivlačni, ništa nas tu ne bi brinulo.
No, budući da smo svi postali osuđeni na mladost i na seksepil, budući da su nam glavni uzori oni koji su seksi do duboke starosti, naravno da nas brine hoće li nas netko proglasiti starim. Starost je, naime, uvreda. Nekoć je Balzac smio napisati da su četrdesete starost mladosti, a pedesete mladost starosti, no danas svi znamo da su četrdesete nove tridesete, a pedesete nove četrdesete.
Šezdesete su nove dvadesete, i tako dalje. Nekoć su si ljudi dopuštali da nakon trideset i pete malo ostare, opuste se, osijede, omlohave. Danas su to nedopušteni grijesi.
Pred očima mi lebde slike “predivnih” žena u pedesetima koje se hrane zelenom salatom i mrkvom i vježbaju svaki dan. Čovjek se pita što je seksi u takvom životu i stignu li one uopće imati seksualne odnose nakon svih tih sati u teretani i dijetalnih obroka. Je li im uopće do toga? Nije bitno jeste li šuplji iznutra toliko da sve odzvanja kad se u vas kucne, nego samo jeste li seksi. U začaranom krugu privlačnosti i seksepila lako nam se dogodi da nam mnoge važne stvari ostanu ispod radara.
U nekim zabačenim australskim plemenima samo se stare žene smatraju seksepilnima: jer one imaju zrelost i iskustvo. Obratno je u našoj civilizaciji, gdje zaziremo od obješenih grudiju, bora, sijede kose, mlohavih vratova. Ne samo da zaziremo, nego ih skrivamo, a kad ih više ne možemo sakriti, bacimo se u zagrljaj estetskog kirurga.
No, znamo da oni koji previše interveniraju u prirodne procese često postignu suprotan učinak.
U nekom se društvu pojavi bezvremena gumena lutka u čijim se očima i dalje savršeno zrcale njezine godine. Prizor je zastrašujuć i učestao. Jer godine se ne mogu ispeglati, poravnati, podignuti: one su valovite i prepune iskustava, od kojih većina baš i nije radosna. Ali kod nas je i tuga tabu. I nju treba skrivati kao zmija noge.
Bez obzira na to što smo pregrmjeli rastanke, smrti, razočaranja, noževe u leđa, gubitke prijatelja, partnera, poslova, bez obzira na to što je sve to prošlo preko nas poput stampeda bivola, moramo biti seksi i moramo biti mladi.
Vremešnost prepustimo naboranim i razočaranim kaubojima iz vesterna, nama to ne treba.
I dobro, neka bude tako, no u jednom trenutku trebalo bi ipak odabrati: hoćemo li ostarjeti na miru ili ćemo se boriti rukama i nogama da se to ne dogodi? Proces je neizbježan, ali uz pomoć trikova i medicine možemo se praviti da se to ne događa.
Možemo se potpuno posvetiti glancanju naših površina i skrivati svoje tužne oči smiješkom. Premda nas ništa ne čini više ljudima nego tuga, jer ona najbolje zna ispuhati naše egomanije i opsesije, naše bolesne ambicije i potrebe. Ali tuga nije dovoljno “če-če” da bismo je smjeli hvaliti ili, ne daj Bože, ponositi se njome. Od tužnih treba bježati. Treba se okružiti vedrim i sretnim ljudima koji po mogućnosti ne stare.
Ljudima koji gospodare svojim životima, a ni slučajno u njima ne statiraju. Koji vuku svoje poteze i stoje iza njih i nikad im se nije dogodilo da iz vlastite egzistencije požele klisnuti kao miševi s broda koji tone. U nas, kao u starom Egiptu, svijet se pretvorio u sliku, bez obzira na kojoj društvenoj mreži.
Važno je da smo na toj slici mladi i sretni. Da se vidi kako živimo punim životom, a ne da smo se pomalo ispraznili. Na toj slici mi smo seksi, bez obzira na godine. Jer bezvremeni seksepil je cilj kojem težimo. Besmrtnost duše, moralni postulati, knjige mudrih ljudi, sve je to za ropotarnicu. Ako si seksi, ne moraš se pitati jesi li smrtan. Ako si seksi, briga te jesi li što pročitao. Ako si seksi, ti dobivaš lajkove, a samim time kozmička zmija ugrizla se za rep i život se ispunio smislom. Drugo ti ne treba.