Povijesne su paralele uvijek ograničene - ne samo vremenom, nego i imaginacijom. Pri kraju krize može nam se učiniti, onako kako se nedavno (2015.) učinilo i Davoru Ivi Stieru, da smo na pragu nove ("treće") razvojne paradigme - društveno integrativne poput prakse u zemljama sjeverne Europe, inkluzivne poput "velikog društva" Davida Camerona, široke poput njemačke velike koalicije. Ta nova paradigma ujedno bi predstavljala odmak od našeg uvježbanog klijentističkog kapitalizma i branu od opasnosti "neliberalne demokracije" Putina i Erdoğana, posebno stoga što su potonji model "već počele kopirati neke zemlje iz našeg okruženja" (Nova hrvatska paradigma, str. 123-24.). Onda su dojahala četiri jahača - izbjeglička kriza, Brexit te (kako Stier veli:) "snažan angažman Rusije u Europi i rezultati američkih izbora" - što je potvrda "da se stvari mijenjaju"(Večernji list, 21. siječnja). Što sad? Umjesto nove razvojne paradigme - nova povijesna paralela.
Ministar Stier u prošlih je desetak dana u dva navrata dopustio da "bi se mogla povući paralela s krajem 19. i početkom 20. stoljeća". Večernjem je rekao da bi "za bolje razumijevanje današnjih odnosa Berlina i Beograda valjalo... proučiti razdoblje nakon Berlinskog kongresa 1878., kada je Njemačka bila dominantna sila na kontinentu i pokušavala sebi približiti Srbiju iako na kraju nije uspjela". U emisiji "Točka na tjedan" televizije N1 (20. siječnja) rekao je da je "Njemačka na Berlinskom kongresu priznala ili, ako hoćete, stvorila Srbiju kao neovisnu državu i pokušala ju je sebi približiti. Tada, krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio je jedan drugi Aleksandar - Obrenović, ali koji je isto tako lavirao između tih odnosa s Bečom i Berlinom i, s druge strane, s Moskvom [sic!]. Nije se išlo u transformaciju same Srbije i društva i zato je sada bitno da se ne ponove greške. Mislim da je dobro da se pokuša približiti Srbiju zapadnim strukturama kroz pristupne pregovore s EU, ali oni uistinu moraju biti transformativni, mora se promijeniti društvo" (www.hr.n1info.com, 22. siječnja).
Kako ovo razumjeti? S jedne strane Stier pokušava objasniti trenutnu euronjemačku sklonost k ubrzanom pristupanju Srbije u EU kao slučaj s presedanom, ali i kao nešto što je upereno protiv ruskih interesa. Ostavimo po strani koliko je Bismarckova Njemačka "stvorila" Srbiju, no sigurno je da je Beč (ne Berlin!) zastupao interese Srbije na Berlinskom kongresu. Na tomu su knez Milan Obrenović i Jovan Ristić radili nakon što su se razočarali u rusku politiku oličenu usponom sanstefanske Bugarske, s Pirotom, Vranjem i cijelom Makedonijom. Proruska Velika Bugarska stornirana je na Berlinskom kongresu, na kojemu je Srbija, uz pomoć Beča, proširila svoj teritorij prema dolini Vardara. Zauzvrat je, unaprijed dogovorenim sporazumima - Trgovinskim ugovorom i Tajnom konvencijom, koji su realizirani 1881. godine, ušla u austrougarski interesni djelokrug te postala gospodarski i diplomatski ovisna o Beču. Zato je 1882. knez Milan i mogao proglasiti Srbiju kraljevinom, a sebe kraljem. Beč je 1887. čak zajamčio njegovo prijestolje. Obrenovići su ga ipak izgubili 1903. godine Svibanjskim prevratom, kad su proruski crnorukci ubili Milanova sina Aleksandra, onog "drugog Aleksandra", koji je, po Stieru, "lavirao" između germanskih carevina i Rusije.
Moglo bi se zaključiti da protiv ruskom vjetru u naše vrijeme jedri - lavira i bordiža - današnji Aleksandar - srbijanski premijer Vučić. Stoga bi zadatak hrvatske vanjske politike bio da se zauzme kako Vučić i njegova supruga ne bi svršili ustrijeljeni u dvorskom budoaru i sasječeni u dvorskom dvorištu. No, na tom zadatku zacijelo nema vremena za bacanje. Stier misli "da je dobro da se Srbija približi zapadnim strukturama", ali da "to treba biti na osnovi prave transformacije koja se mora postići u pristupnim pregovorima, da se ne bi ponovile greške otprije stotinu godina, koje su dovele do sukoba na Balkanu i na kontinentu". Štoviše, on jasno vidi, da u Beogradu "postoji ambicija da se u novom rasporedu odnosa pokušaju vratiti neke pozicije koje su izgubili u posljednjih 25 godina. Mi djelujemo da to nikako ne bude na štetu hrvatskih interesa i da se izbjegnu novi sukobi" (Večernji list, 21. siječnja).
Nažalost, kancelarka Merkel i povjerenik Hahn očito ne dijele Stierevo stajalište. Valja djelovati brzo, a ne "transformacijski i vjerodostojno". Nije greška što se nije "išlo u transformaciju same Srbije" ili što se u to ni ovaj put zapravo ne ide, nego što se Srbija nakon jednog neodlučnog Aleksandra našla u ruskom zagrljaju, a sad se priča očito ponavlja. Kako, dakle, spasiti Vučića i Srbiju? Čini se da ima samo jedan način: suputnički. Ili, kako je Stieru poručila (uvjerena europejka) Vesna Pusić: "pa, naravno da je [Vučić] partner, partner je svatko tko u datom trenutku vodi jednu susjednu zemlju, koja je važna za stabilnost u ovoj regiji i za našu vlastitu stabilnost" (HRT, Otvoreno, 18. siječnja).
Kako zadovoljiti Bruxelles i Berlin, a ujedno voditi hrvatsku politiku, to je rebus dana. Pod pritiskom ćete uvijek naći najgori način, posebno ako očekujete "novi poredak u Europi i svijetu" (Stier, Otvoreno). Kako, dakle? "Moramo uočiti", veli Stier, "i to da postoje zajedničke prijetnje i za Hrvatsku i za Srbiju te na tom planu uspostaviti dijalog i suradnju". Prijetnje? Pogodili ste: masovne migracije i "radikalni islamizam", preciznije: "Da radimo i sa Beogradom na prepoznavanju izazova koji su zajednički i na toj platformi - a imamo zajedničkih izazova, npr. radikalni islamizam, ne islam kao vjera, koja je kompatibilna s demokracijom, nego radikalni islamizam kao politička ideologija, koja želi zamijeniti demokraciju s takozvanim kalifatom, e to je jedna zajednička prijetnja za Europu, to je prijetnja za Hrvatsku, to je prijetnja za Srbiju, prijetnja naravno i za Bosnu i Hercegovinu, na toj platformi naći jednu novu dimenziju dijaloga, pa i suradnje" (N1, Točka na jedan, s vrpce, 20. siječnja).
Naravno, Stieru je jasno kako će "jedan od ključnih elemenata Trumpove administracije biti borba protiv radikalnog islamizma i [nije] zato uzaludno spominjao da je to prijetnja Europi, prijetnja koju i Hrvatska prepoznaje". Zato Stier i nije sklon oštrijim mjerama prema Miloradu Dodiku. Na pitanje hoće li Hrvatska slijediti sankcije koje je Obamina administracija uvela Dodiku, Stier odgovara da "svoje poteze donosimo na temelju svojih procjena" i dodaje kako Hrvati nisu "ostvarili institucionalnu jednakopravnost ni u Federaciji" (Večernji list, 21. siječnja). Jednako postupa u razgovoru za "Točku na jedan", do te mjere da voditeljica reagira: "Pitanje je o Dodiku, a vi se prebacite na odnose između Hrvatske i Bošnjaka. Jesu li stvari na neki način povezane?" (www.hr.n1info.com, 20. siječnja). Na ovo pitanje nema odgovora, samo popis prigovora na bošnjačko ponašanje. Nova paralela vodi nas ravno u savez s gazda Milom Dodikom, Putinovim omiljenim glasnogovornikom, što je i standardna praksa Dragana Čovića.
Možda će Trumpova administracija doista tražiti (koliko i s kakvim ishodom?) savezništvo s Rusijom u borbi protiv "radikalnog islamskog terorizma". No, već se sa sigurnošću (i s pogledom na Halep, kao, uostalom, i na Putinov pohod na Grozni, 1999. - 2000.) može reći da takvo savezništvo nema dugoročnih izgleda. To bi značilo odustajanje od najminimalnije zaštite ljudskih prava, prihvaćanje neselektivnog uništavanja civilnog stanovništva (ruski zračni napadi u Siriji nanose osam puta veći broj civilnih žrtava nego oni sa strane američke koalicije), trajni sukob sa sunijskim muslimanima i doprinos rastu novih ekstremističkih ćelija (The New York Times, 24. siječnja).
Putinovi pritisci na muslimanske narode Povolžja i Prikavkazja već su stvorili bazu otpora. Riječju tatarskog povjesničara Damira Ishakova, "muslimani ne mogu surađivati s drugim narodima ako su u podređenom položaju. Tek kad s njima izgradite ravnopravan odnos, ostvarit ćete obostranu korist" (Russkaja narodnaja linija, 21. siječnja).