Što god u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu ili drugdje u regiji mislili o predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, on u Bruxellesu ima imidž osobe s političkom hrabroću da rješava probleme koje nitko u Srbiji nije htio ili nije smogao hrabrosti rješavati. Ne misli se tu na imidž hrabrog čovjeka kakav grade mediji u Srbiji, prikazujući i posjet Zagrebu kao hrabar čin, već prije svega na ispunjavanje uvjeta koji se od Srbije traže kako bi napredovala na putu prema EU. Ako Vučiću pritom treba dramatiziranje svoje uloge pred svojim građanima, u Bruxellesu mu to neće zamjeriti.
Čak i od hrvatskih i drugih političara u regiji potajno traže da prihvate i to što je Vučić “drama queen”, što patetično i nepotrebno ulazi u sukobe s novinarima, jer je najbitnije to što želi ispuniti uvjete. Nije važno kakva je Vučićeva formalna uloga u Srbiji, je li predsjednik stranke, države ili vlade, kao što nije bila važna ni formalna uloga u danom trenutku Mile Đukanovića u Crnoj Gori. Bitno je da u Bruxellesu, Washingtonu, Berlinu i Parizu znaju da je on šef, da se s njime mogu dogovoriti i da će, bude li doista htio, moći provesti ono što se s njim dogovore. Zasad Vučić ima prilično dobar kredibilitet i puno se visokih političara u Bruxellesu hvali da im je prijatelj i da ga mogu kada god zatreba nazvati na telefon.
Ne zanima ih previše je li se promijenio ili nije u odnosu na ono što je radio i govorio 90-ih. Primjećuju da je promijenio ponašanje. Nema problema razgovarati s liderima iz Albanije, Hrvatske, s Kosova. Šalje poruke o štetnosti koje je Srbija imala od ekstremnog nacionalizma. Sve to dobro zvuči u ušima visokih europskih političara kojima se trenutno manje važnim čini i onaj drugi dio njegova djelovanja koji primjećuju oporba u Srbiji, ali i mediji. Premda EU u načelu poziva na poštovanje slobode medija, zasad su im u regiji saveznici lideri koji mogu odraditi posao, a ne neovisni i slobodni mediji.
U Bruxellesu znaju za demokratski deficit u Srbiji, kontrolu medija, politički utjecaj na sudstvo. Ali ta će načela možda doći na dnevni red kasnije kao neka zabrinutost Unije. Sada je prioritet rješavanje težih političkih pitanja, prije svega odnosa sa susjedima, a najbitnija je neka vrsta priznanja Kosova u tri koraka. Prvi korak trebao bi biti već sljedeće godine, i to postizanjem “sveobuhvatne normalizacije odnosa putem pravno obvezujućeg sporazuma”. Zatim postizanje napretka u implementaciji takvog sporazuma, a prije članstva i bespovratna implementacija normalizacije odnosa. No, nije samo taj uvjet vezan uz Kosovo nešto što treba odmah početi rješavati. Tu su i brojna druga pitanja koja, iako nemaju takvu političku težinu kao odnosi s Kosovom, nisu tako laki i za njihovo rješavanje, uz spremnost i dobru volju, treba i vremena.
Dok su se mediji u Hrvatskoj i Srbiji bavili time što su predsjednici i drugi pozvani gosti jeli na večeri, pažljivo slušanje onoga što je Vučić govorio i materijali koje je donio, koliko god skromni bili, vodi do zaključka da je on zapravo već brzim tempom počeo implementirati Strategiju EU o proširenju koja je usvojena prije tjedan dana. Ne radi se o tome da Srbija treba nekoga moliti, ni EU ni Hrvatsku, već o formalnim uvjetima koji postoje, za koje Vučić zna i od kojih Unija neće odustati. Vučić je govorio o potrebi gledanja prema budućnosti, spremnosti da sasluša predstavnike obitelji nestalih, rješavanju graničnog spora, pravima manjina... Kao da je citirao dokument “Vjerodostojna perspektiva proširenja i pojačani angažman EU sa zapadnim Balkanom”.
O svim tim pitanjima EU je postavio jasne uvjete. Ipak, treba pripaziti da se zahtjev EU da se politički lideri okrenu budućnosti ne shvati kao poziv da se zaboravi prošlost. Unija je i stvorena radi bolje budućnosti, ali i na načelu pomirenja rješavanjem naslijeđa prošlosti.
“Trebat će još vremena da se izliječe rane iz 90-ih. Ali nakon 25 godina, vrijeme je da se s novom energijom počnu rješavati otvorena pitanja. Sve države se moraju nedvosmisleno obvezati da, i riječima i djelima, prevladaju naslijeđe prošlosti, postizanjem pomirenja i rješavanjem otvorenih pitanja puno prije ulaska u EU“.
To je nedvosmisleni uvjet, a tu spadaju gotovo sva pitanja o kojima je Vučić u Zagrebu razgovarao tijekom sastanka u Vladi, dok su s hrvatske strane ovlasti predsjednice ograničene. Čak i prijedlog o moratoriju na huškačke izjave te poziv političarima u Srbiji da se suzdrže od izjava koje vrijeđaju susjede (nije pojasnio odnosi li se to samo na Hrvatsku ili na sve susjede) može imati vezu sa zahtjevima EU. U Strategiji Unije, doduše, piše da se regionalna suradnja, pomirenje i dobrosusjedski odnosi ne mogu nametati sa strane, ali se i poziva lidere da u tom pravcu budu primjer. I to je, čini se, počeo raditi Vučić. “Oni moraju izbjegavati i osuditi svaku izjavu ili postupak koji može potpaliti međuetničke tenzije i aktivno se moraju suprotstaviti nacionalističkom narativu. Nema mjesta u EU za zapaljivu retoriku, a ponajmanje za glorifikaciju ratnih zločinaca s bile koje strane”, piše u Strategiji EU.
Tu je i pitanje rješavanja graničnih sporova, bez čega EU više neće primiti ni jednu državu. To se ne odnosi samo na Srbiju, već na sve. Ali kako je EU samo za Crnu Goru i Srbiju dao neki rok kada najranije mogu računati na članstvo, Srbija je svjesna da već sad treba početi rješavati probleme. Crna Gora na snazi ima sporazum o granici s BiH i ratificirala je sličan sporazum o razgraničenju s Kosovom. Time je dokazala da se takvi sporovi mogu rješavati i međusobnim dogovorom.
Ostao je samo spor s Hrvatskom na Prevlaci, zbog kojeg će se vjerojatno ići na neko međunarodno tijelo ako se sve ne uspije riješiti sporazumom. Dvije godine roka da se pokuša sporazumom riješiti granica Hrvatske i Srbije, što je Vučić spomenuo u Zagrebu, također su povezane sa strategijom EU. Jer uvjet je da se takva pitanja riješe puno prije članstva, a tamo gdje nisu riješena sporazumom, moraju biti predana međunarodnoj arbitraži, s jasnom obvezom prihvaćanja i implementiranja odluke. A ta će implementacija biti uzeta u obzir tijekom izrade nacrta pristupnog ugovora.
Svatko tko poznaje proceduru pristupnog procesa svjestan je da sada treba mnogo brže raditi na rješavanju takvih pitanja. To što se u tekstu spominje arbitraža, a ne Međunarodni sud jest zato što je Slovenija zatražila da se izbaci spominjanje Suda jer je ona sama odbila s Hrvatskom rješavati granični spor pred Sudom te je preferirala arbitražu. No, EU neće imati ništa protiv rješavanja sporova i pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu ako države to budu htjele.
Teme o kojima je Vučić razgovarao u Zagrebu tiču se i ispunjavanja mjerila iz poglavlja 23, o pravosuđu i temeljnim pravima. Tu Srbija ima 50-ak prijelaznih mjerila, a neka se tiču i odnosa s Hrvatskom. Među tim mjerilima, koje Srbija prema procjeni u Bruxellesu mora ispuniti do sljedeće godine, ako želi u EU u perspektivi 2025., jesu i ona da mora “konstruktivno surađivati sa susjednim državama u traganju, identificiranju i otkrivanju sudbine nestalih osoba ili njihovih ostataka, uključujući i brzom razmjenom informacija”.
Dakle, traganje za nestalima, otkrivanje njihove sudbine i brza razmjena informacija o tome nije i ne može biti samo stvar dobre volje, nego je to i formalni uvjet iz poglavlja 23, i to kao privremeni. Bez ispunjavanja tog uvjeta, EU neće moći ni postaviti mjerila za zatvaranje poglavlja, a kamoli ga zatvoriti. U istom paragrafu mjerila iz poglavlja 23 spominje se i pitanje univerzalne jurisdikcije, iako to nije u potpunosti onako kako je Hrvatska tražila. No, stoji uvjet da se “sva otvorena pitanja o tome moraju u potpunosti riješiti”.
“Srbija se mora angažirati u sadržajnoj regionalnoj suradnji i dobrosusjedskim odnosima, u procesuiranju ratnih zločina, izbjegavajući sukob jurisdikcija i osiguravajući da se ratni zločini procesuiraju bez ikakve diskriminacije”. Vučićev posjet Hrvatskoj, kao i izražavanje spremnosti za rješavanje sporova, svakako će se honorirati i u Bruxellesu i utjecati na poboljšanju Izvješća o napretku Srbije koji će biti objavljen 17. travnja. Takve pozitivne poruke Vučić će vjerojatno slati i za dva tjedna, kada u sklopu turneje po regiji u Beograd stigne osobno predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker. Pravi je momentum za slanje takvih poruka i Vučić očito ne propušta priliku. Sve ostale patetične poruke namijenjene su domaćoj javnosti u Srbiji.