Svaki put kad sijevne kakav ultimatum u vladajućoj koaliciji - premda je riječ “ultimatum” pod HNS-om izgubila na značenju - odmah se kao prijetnja istakne moguće izazivanje prijevremenih izbora. Izbori se gotovo uvijek spominju kao neka vrsta teške kazne, stroge pedagoške mjere, kao užasna stvar, štetna najmanje koliko i epidemija ospica, nešto od čega bismo svi trebali strahovati i što bi moglo bitno unazaditi društvo i naškoditi građanima.
Znači, osnovni alat demokracije, a to su izbori, u izopačenom diskursu hrvatske dogovorne demokracije prikazuje se doslovno kao strašilo i opasnost. Svi koji spomenu izbore kao eventualno rješenje dulje političke ili društvene krize mogu očekivati da će se na njih gledati kao na neodgovorne i nerazumne radikale, premda sugeriraju ispravnu stvar: da se demokracija unapređuje logičnim, životnim, a ne uvijek terminski predodređenim izbornim ciklusima.
Ipak, predložiti danas izbore, godinu ili dvije prije vremena, znači izložiti se protuudaru grube relativizacije, u stilu: “što bi dobio novim izborima”, “opet će sve biti isto”, “izbori nisu rješenje” i slično. Svođenje izbora na nužno zlo, koje, eto, dolazi jednom u četiri ili pet godina, kao i inzistiranje na tome da češći izbori neminovno vode u destabilizaciju, proizvodi zapravo čudovišni doživljaj demokracije: mudrost većine uporno se pozicionira na niži stupanj vrijednosti od mudrosti elita.
No, čak i kad se čini da su “strukture” pametnije od naroda, pa se protuprirodna okupljanja protiv, recimo, Živog zida, pravdaju interesom većine, to vjerojatno nije ispravan dojam. Većina je u demokratskim sustavima uvijek pametnija i od nje u pravilu ne moraju strahovati oni koji vode ispravnu državnu politiku u interesu građana i napretka.
Jednostavno, politički rad treba se odvijati tako da pridobiva većinu, a ne da ju uporno pokušava nadomjestiti.
U tome je najveći problem današnje vladajuće koalicije - u činjenici da se već kritično udaljila od momenta u kojem reprezentira stvarnu volju većine. Tu je ujedno najveća prilika i prostor svim njihovim političkim, a još više parapolitičkim izazivačima.
I zato je argument (neizglednih) izbora sve rizičnije uzimati i tretirati kao puku alatku za unutarnje discipliniranje partnera s neumjerenim apetitima, danas HNS-a, sutra Bandića, prekosutra Pupovca, i tako dalje. Izbori, naprotiv, mogu biti puno korisniji baš kao instrument za otresanje utega koji ometaju obavljanje politike u interesu građana. Uspješna vlast ne može imati problem s izborima, neuspješna vlast ne može postati uspješna isključivo beskonačnim političkim inženjeringom.
Građani, čak i ako zaneseno pogriješe, brzo ispravljaju i kažnjavaju neautentičnost, neiskrenost i nesposobnost; pogrešan izbor prema tome puno je manji gubitak vremena i prilike za društvo od inzistiranja na opstanku konstrukta koji nema puno veze s izborima.
Zato bi predsjedniku Vlade i HDZ-a bio pravi trenutak da razmisli treba li konačno staviti streljivo u oružje iz kojega svako-malo u krugu svoje koalicije ispaljuje prijetnje izborima dok u javnost šalje suprotne poruke poput Jandrokovićeve “mi želimo ovaj mandat odraditi do kraja”. Kraj je u politici relativan i pogrešno ga je svoditi samo na krajnji zakonski trenutak mandata jer taj moment često može biti zakasnjeli.
Previše se toga u političkim pozicijama i odnosima promijenilo tijekom mandata ove koalicije, možda više nego i u jednom vladajućem ciklusu u posljednja tri desetljeća.
Nabubrio je pa se raspao Živi zid čiji je prijeteći rast služio kao političko opravdanje za najzačudnije političke saveze i neprincipijelnosti.
Instant politički projekt na desnoj polutki HDZ-a, Grmojin i Petrovljev Most, prekalibrirao se od organizacije koja je diktirala sastav Vlade do sporedne političke sekcije koja se gura blizu izbornog praga.
Bandićevim prikupljanjem zastupnika stvorena je nova nekonzistentna grupacija čuvara čak ne većine, nego većinskih interesa. Raspao se i zadnji ostatak Hrvatske narodne stranke, pukao na dva dijela i sada još iz tog zadnjeg batrljka bježe oni koji vjeruju da možda još mogu nešto samostalno učiniti na lokalnoj razini. Dio HDZ-ove desnice izmjestio se izvan HDZ-a i sada uz pomoć Škore, Hasanbegovića, Ruže Tomašić i drugih, stvaraju uvjete za novu “operaciju Most”, koja u ovom naletu čak djeluje bitno ozbiljnije.
I dalje formalno drugi čovjek HDZ-a, Milijan Brkić potisnut je aferama i željom sadašnjeg vodstva da ne sudjeluje u bitnim unutarstranačkim procesima niti u državnim poslovima. Zbog sumnji na zloporabe i političku korupciju pao je niz ministara Plenkovićeve Vlade.
I sve se ovo dogodilo i događa u političkom spektru ove vladajuće koalicije. Sve su to Plenkovićevi tereti koji se samo gomilaju taktiziranjem i vječnim preslaganjem, a mogu se rasplesti, naravno s rizikom, isključivo na demokratskim izborima.
Sve je manje izgledno da će okolnosti i trendovi dopustiti da se na tu provjeru kod građana pričeka još punih 12 mjeseci, koliko je otprilike ostalo do redovnih parlamentarnih izbora 2020. godine.