POBJEDNICI I GUBITNICI

IZBORI KAO STRAŠILO Kako se osnovni demokratski alat u izopačenom diskursu hrvatske dogovorne demokracije počeo prikazivati doslovno kao opasnost

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 12.10.2019. u 12:55

Boris Kovačev / CROPIX

Politički rad treba se odvijati tako da pridobiva većinu, a ne da ju uporno pokušava nadomjestiti. U tome je najveći problem današnje vladajuće koalicije - u činjenici da se već kritično udaljila od momenta u kojem reprezentira stvarnu volju većine. Tu je ujedno najveća prilika i prostor svim njihovim političkim, a još više parapolitičkim izazivačima

Svaki put kad sijevne kakav ultimatum u vladajućoj koaliciji - premda je riječ “ultimatum” pod HNS-om izgubila na značenju - odmah se kao prijetnja istakne moguće izazivanje prijevremenih izbora. Izbori se gotovo uvijek spominju kao neka vrsta teške kazne, stroge pedagoške mjere, kao užasna stvar, štetna najmanje koliko i epidemija ospica, nešto od čega bismo svi trebali strahovati i što bi moglo bitno unazaditi društvo i naškoditi građanima.

​​Znači, osnovni alat demokracije, a to su izbori, u izopačenom diskursu hrvatske dogovorne demokracije prikazuje se doslovno kao strašilo i opasnost. Svi koji spomenu izbore kao eventualno rješenje dulje političke ili društvene krize mogu očekivati da će se na njih gledati kao na neodgovorne i nerazumne radikale, premda sugeriraju ispravnu stvar: da se demokracija unapređuje logičnim, životnim, a ne uvijek terminski predodređenim izbornim ciklusima.

Ipak, predložiti danas izbore, godinu ili dvije prije vremena, znači izložiti se protuudaru grube relativizacije, u stilu: “što bi dobio novim izborima”, “opet će sve biti isto”, “izbori nisu rješenje” i slično. Svođenje izbora na nužno zlo, koje, eto, dolazi jednom u četiri ili pet godina, kao i inzistiranje na tome da češći izbori neminovno vode u destabilizaciju, proizvodi zapravo čudovišni doživljaj demokracije: mudrost većine uporno se pozicionira na niži stupanj vrijednosti od mudrosti elita.

No, čak i kad se čini da su “strukture” pametnije od naroda, pa se protuprirodna okupljanja protiv, recimo, Živog zida, pravdaju interesom većine, to vjerojatno nije ispravan dojam. Većina je u demokratskim sustavima uvijek pametnija i od nje u pravilu ne moraju strahovati oni koji vode ispravnu državnu politiku u interesu građana i napretka.

Jednostavno, politički rad treba se odvijati tako da pridobiva većinu, a ne da ju uporno pokušava nadomjestiti.

U tome je najveći problem današnje vladajuće koalicije - u činjenici da se već kritično udaljila od momenta u kojem reprezentira stvarnu volju većine. Tu je ujedno najveća prilika i prostor svim njihovim političkim, a još više parapolitičkim izazivačima.

I zato je argument (neizglednih) izbora sve rizičnije uzimati i tretirati kao puku alatku za unutarnje discipliniranje partnera s neumjerenim apetitima, danas HNS-a, sutra Bandića, prekosutra Pupovca, i tako dalje. Izbori, naprotiv, mogu biti puno korisniji baš kao instrument za otresanje utega koji ometaju obavljanje politike u interesu građana. Uspješna vlast ne može imati problem s izborima, neuspješna vlast ne može postati uspješna isključivo beskonačnim političkim inženjeringom.

Građani, čak i ako zaneseno pogriješe, brzo ispravljaju i kažnjavaju neautentičnost, neiskrenost i nesposobnost; pogrešan izbor prema tome puno je manji gubitak vremena i prilike za društvo od inzistiranja na opstanku konstrukta koji nema puno veze s izborima.

Zato bi predsjedniku Vlade i HDZ-a bio pravi trenutak da razmisli treba li konačno staviti streljivo u oružje iz kojega svako-malo u krugu svoje koalicije ispaljuje prijetnje izborima dok u javnost šalje suprotne poruke poput Jandrokovićeve “mi želimo ovaj mandat odraditi do kraja”. Kraj je u politici relativan i pogrešno ga je svoditi samo na krajnji zakonski trenutak mandata jer taj moment često može biti zakasnjeli.

Previše se toga u političkim pozicijama i odnosima promijenilo tijekom mandata ove koalicije, možda više nego i u jednom vladajućem ciklusu u posljednja tri desetljeća.

Nabubrio je pa se raspao Živi zid čiji je prijeteći rast služio kao političko opravdanje za najzačudnije političke saveze i neprincipijelnosti.

Instant politički projekt na desnoj polutki HDZ-a, Grmojin i Petrovljev Most, prekalibrirao se od organizacije koja je diktirala sastav Vlade do sporedne političke sekcije koja se gura blizu izbornog praga.

​B​andićevim prikupljanjem zastupnika stvorena ​je ​nova nekonzistentna grupacija čuvara čak ne većine​,​ nego većinskih interesa​.​​ ​Raspao se i zadnji ostatak Hrvatske narodne stranke, pukao na dva dijela i sada još iz tog zadnjeg batrljka bježe oni koji vjeruju da možda još mogu nešto samostalno učiniti na lokalnoj razini.​ ​Dio HDZ-ove desnice izmjestio se izvan HDZ-a i sada uz pomoć Škore, Hasanbegovića, Ruže Tomašić i drugih, stvaraju uvjete za novu “operaciju Most”, koja u ovom naletu čak djeluje bitno ozbiljnije.​

I​ dalje formalno drugi čovjek HDZ-a, Milijan Brkić potisnut je aferama i željom​ sadašnjeg​ vodstva da ne sudjeluje u bitnim unutarstranačkim procesima niti u državnim poslovima.​ ​Zbog sumnji na zloporabe i političku korupciju pao je niz ministara Plenkovićeve Vlade.

​I sve se ovo dogodilo i događa u političkom spektru ove vladajuće koalicije. Sve su to Plenkovićevi tereti koji se samo gomilaju taktiziranjem i vječnim preslaganjem, a mogu se rasplesti, naravno s rizikom, isključivo na demokratskim izborima.

Sve je manje izgledno da će okolnosti i trendovi dopustiti da se na tu provjeru kod građana pričeka još punih 12 mjeseci, koliko je otprilike ostalo do redovnih parlamentarnih izbora 2020. godine.

Izdvajamo