U Hrvatskoj se kontinuirano ‘podgrijava’ teza o tome kako ‘nas uskoro neće imati tko liječiti ‘ pa se čak i prelasku liječnika iz jedne u drugu hrvatsku bolnicu pokušava prilijepiti etiketa ‘egzodusa’. Srećom, nakon hrvatskog ulaska u EU, ipak se nisu obistinila crna predviđanja, premda problem nedvojbeno postoji.
Naime, petstotinjak liječnika u pet godina odlučilo je neku hrvatsku bolnicu zamijeniti onom u Njemačkoj, Engleskoj ili Irskoj, odnosno nekoj od EU zemalja. No, prema nekim informacijama, gotovo polovica onih koji su bili otišli ipak se vratila, neki već nakon nekoliko mjeseci ‘probnog rada’, pa se brojka ‘stabilizirala’. Osim toga, svake godine s hrvatskih medicinskih fakulteta stiže novih šestotinjak liječnika. Manjak je najveći u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, ali ne zbog odlaska na rad u inozemstvo, već zbog godinama neriješenih problema u tom segmentu hrvatskog zdravstva, što ga čini neatraktivnim mladim liječnicima pri odabiru specijalizacije.
Činjenica je da bi problem s liječničkim kadrom u Hrvatskoj bio značajno manji da politika nije vjerna pratiteljica zbivanja u hrvatskom zdravstvu jer ona određuje tko će biti ravnatelj, tko šef odjela ili klinike, tko će kadrovirati neovisno o rezultatima rada i stručnosti. U tom ‘grmu leži zec’ nezadovoljstva puno češće negoli su to plaće, što se uporno pokušava nametnuti kao najveći problem zdravstvenog sustava u Hrvatskoj. Ravnatelji u pravilu ‘žive’ od izbora do izbora, a kako to čine velike svjetske bolnice govori primjer američke klinike Cleveland na čijem je čelu odnedavno Hrvat Tomislav Mihaljević koji je zamijenio ravnatelja čija je vladavina trajala više od dvadeset godina!?
I ovih su dana dva ‘slučaja’, i to onaj osječki kad je troje liječnika najavilo svoj odlazak iz KBC-a te problem nedostatka s liječnicima na odjelu za uho grlo i nos u Dječjoj bolnici u Klaićevoj, aktivirali dežurne ‘huškače’ da mantraju o egzodusu liječnika iz Hrvatske. Širitelji pesimizma zapravo žele izvući ‘dobit’ za svoje interese koji nemaju nikakve veze s brigom o zdravlju građana Hrvatske niti brigom za liječnike. Naime, oba primjera s kojima se plaši javnost zapravo nemaju veze s egzodusom, već je riječ o domaćim ‘igrama’.
Naime, tzv. slučaj Klaićeva digao se na razinu problema jer to očito odgovara nekima u bolnici, ali i izvan nje, premda je riječ o odlasku liječnice ‘zbog obiteljske situacije’ i činjenice da je natječaj za jedno radno mjesto već raspisan. A do tada će male pacijente liječiti liječnik koji je to činio u toj bolnici donedavno, ali je zbog zakonske ‘prisile’ morao u mirovinu. S Rebra će također dolaziti otorinac s kojim je potpisan ugovor i - kažu u bolnici - stvar je riješena. Riječju, nema ‘frke’ za male pacijente ma koliko se neki trudili uplašiti roditelje.
No, slučaj Osijek ipak je nešto drukčiji jer jedan se od tri liječnika preselio u Zagreb, drugi se odlučio samo za ‘teaching’ na osječkom Medicinskom fakultetu, jedna je liječnica krenula u privatne vode zaposlivši se kod svog supruga i njezino je legitimno pravo da više zarađuje. No, vjerojatno ‘bolje zvuči’ drukčije objašnjenje. Tvrde da su bili nezadovoljni svojim statusom pa su odlučili dati ‘nogu’ osječkoj bolnici.
S druge strane, aktualni ravnatelj govori o manama kolega i pravda svoje odluke njihova detroniziranja sa šefovskih pozicija, što su mu zamjerili. Odlazeći mu kontriraju da ih ‘čipira’ i kontrolira količinu posla i vrijeme boravka na radnom mjestu i pri tom tvrde da vodi lošu kadrovsku politiku ‘prodajući Messije i Ronalda i kupujući juniore’.
Ma koliko se i jedna i druga strana trudile ostati ‘virgo intacta’, činjenica je da je hrvatska liječnička migracija, pa i emigracija, nerijetko posljedica trenutnih političkih snaga unutar pojedinih bolnica, odnosno čestih kadrovskih promjena po sistemu ‘tko bi gori, sad je doli’. Na žalost, znalci kažu da je u KBC-u Osijek baš zato zadnjih godina sve ugroženija stručnost - ne zato što liječnici koji tamo rade ne bi znali svoj posao, već zato što su osvete ‘malih zelenih’ svakodnevna pojava. Da nešto ‘ne štima’ govori i činjenica da je prošlog proljeća za dekana osječkog Medicinskog fakulteta, za koji je KBC Osijek nastavna baza, izabran privatnik, odnosno vlasnik zagrebačke privatne poliklinike jer osječke političke opcije koje su namjeravale ‘zagospodariti’ fakultetom nisu mogle dogovoriti kandidata.
Sva ta događanja potvrđuju da bi za zdravlje zdravstva konačno trebalo reći - politika van iz moje butige! Naime, postoji opravdana bojazan da bi se u suprotnom moglo dogoditi da politika ‘proguta’ tu važnu djelatnost o čijem funkcioniranju doslovno ovisimo svi. Na nesreću, omiljeni hobi hrvatskih liječnika baš je politika, premda je velik broj onih koji su krenuli tim putem uništio svoju reputaciju dobrog liječnika i dobio etiketu lošeg političara. Sve u svemu s liječnicima u politici i s politikom u medicini svi gube.