Prošle godine u rujnu, na zagrebačkom festivalu eksperimentalnog filma 25FPS prikazan je film “Svi sjeverni gradovi” srpsko-berlinskog video umjetnika koji se zove Dane Komljen. Riječ je o dobrom, kompleksnom, ali i jako zahtjevnom eksperimentalnom filmu koji sam po sebi nikad ne bi dospio u prvi pasus političke kolumne u mainstream tisku. No, postoji u tom filmu jedan segment koji je zanimljiv i onima koji nisu na “ti” s eksperimentalnom kinematografijom.
U uvodnim dijelovima filma Komljen snima golemi i u velikoj mjeri zapušteni modernistički arhitektonski kompleks u nekoj pustoj ravnici. Po brutalnoj betonskoj modernosti i avangardnim geometrijskim krivuljama kompleks vas uvelike podsjeća na utopijske projekte kakvi su se 60-ih i 70-ih gradili u Jugoslaviji, s jednom jedinom razlikom: proporcijama je nemjerljivo veći. A onda - u nekom trenutku - shvatite da ta sličnost nije slučajna. Labirint zdanja koji vidimo u filmu kompleks je međunarodnog velesajma u najvećem nigerijskom gradu Lagosu, sagrađen 1977. po nacrtu jugoslavenskih arhitekata Zorana i Ljiljane Bojović, Predraga Đakovića i Aleksandra Raševskog. U vrijeme kad je nesvrstani pokret prelazio svoj zenit, koju godinu pred Titovu smrt, taj je velebni kompleks sagradila građevinska tvrtka Energoprojekt iz Beograda. Bolji je to - ukratko - jedan od desetina velikih građevinskih pothvata koje je jugovićka industrija dobila po nesvrstanoj protekciji od Gabona do Latakije i Mosula. Ne znam tko je osim arhitektonskog tima još od našijenaca sudjelovao u gradnji ambicioznog velesajma. No, mogu se kladiti da su desetine i stotine njih tih godina kući dolazili s deviznim dnevnicama i bižuterijom od ebanovine, baš onako kako je i Kerum svoje prve pare zarađivao kao “nesvrstani” bagerist u Iraku.
Ni uz najbolju volju nisam uspio saznati što je danas s tim velesajmom u Lagosu. U Komljenovom filmu, enormni kompleks izgleda zapušteno i propalo, no nisam uspio doznati je li u nekakvoj funkciji ili je posve napušten. Kako god, bilo mi je dirljivo gledati taj komadić arhitektonskog vokabulara koji mi ovdje tako dobro poznajemo izmješten u prašnjavu afričku ravnicu. Jer, taj orijaški, suro betonski i neopisivo pretenciozni kompleks u potpunoj je opreci s onom mitskom predodžbom koju mi Europljani obično gajimo o Africi. Umjesto slamnatih nastambi, folklornih plesova i domorodaca sa sulicama, pred nama je jedna druga Afrika, Afrika koje je imala ili još ima ambicije, koja se težila modernizirati i nije prezala od velikih emancipatorskih zahvata. Pred nama se odjednom našlo otjelovljenje jedne Afrike koja je imala ambicije - ali se te ambicije nisu (ili bar, nisu sasvim) ostvarile.
Lagos - grad u kojem su jugoslavenski arhitekti gradili veliko sajmište - najveći je grad ne samo Nigerije, nego i Afrike. Riječ je o megalopolu od 16 milijuna stanovnika koji je istodobno najveća afrička luka, glavni financijski centar Afrike, sjedište bujajuće nigerijske filmske industrije (“Nollywood”), te grad s najvećim BDP-om na afričkom kontinentu. Lagos je, ujedno, grad u kojem se nalazi sjedište dviju velikih firmi nove propulzivne IT ekonomike: tvrtke DealDey koju zovu “afrički Amazon”, te Konga.com, najvećeg afričkog lanca za trgovinu elektronikom i hardverom. Vlasnik i utemeljitelj obje tvrtke je jedan razmjerno mladi, 41-godišnji biznismen s diplomom Harvard Business School. Njegovo ime do ovog tjedna ni meni nije značilo ništa. Čovjek se zove Sim Shagaya.
A ime Sima Shagaye ne bi mi vjerojatno značilo ni danas, da rečeni gospodin nije sklon putovanju te da nije sklon o mjestima na koja putuje ostavljati komentare na fejsu. Tako je vlasnik DealDeya i Konga.coma koncem prošlog mjeseca boravio u Splitu. I on je odlučio vidjeti tu novu, hipstersku Ibizu, Sodomu za studente filozofskog, grad koji se u proteklih deset godina pretvorio u miljenika Trip Advisora, te se u nepunoj dekadi transformirao od surog, propalog industrijskog grada ruzinavih hala i heroinske igle u koloplet šminkerskih bistroa, pergola s điranjima, modrih pločica s apartmanima, slow food zalogajnica u kojima se jedu crvena riža i sipa s bobom, te fast foodova u kojima burger stoji 95 kuna. Shagaya je došao u taj najmiliji grad booking.coma i prvo spazio ono što čovjek uvijek prvo spazi kad kopnom dođe u Split: nizove kaotičnih prigradskih četvrti, tisuće nedovršenih kubusa u neožbukanom cementu, relikte propale industrijalizacije, kaotični i gusti promet, aute parkirane s četiri žmigavca nasred ceste, ruzinave gradske autobuse, te deponij smeća koji je upravo ovo ljeto izgorio pa sad strši u nebo poput crnog, pougljenjenog menhira neke netom zatrte civilizacije. Sve je to vidio gospodin Shagaya, pa fotografirao jedan od takvih prizora, prizor splitske ulice i nebodera uokolo. Stavio je sliku na fejs i napisao “I find myself in Split. Basicaly, Africa with electricity”. U osnovi Afrika, samo sa strujom.
Ostalo je povijest. Netom što je neki portal otkrio i prenio Shagayin post, nastao je krš i lom. Desetine zagovornika nulte, “ništa-kontra-splita” tolerancije obrušili su se na Mr. Shegayu, dajući mu do znanja ča je pusti Lagos kontra Splita grada. A kako je “civilizirana debata” tekla, počeli su se na fejsu ukazivati i uvriježeni primjeri hrvatske tolerancije garnirani primjedbama o crnji, niggeru i majmunu.
Pritom se sve to skupa događa u gradu koji - da se ne bismo slučajno lagali - po mnogo čemu jest Afrika. Događa se u gradu koji u ovom trenutku reciklira jedva 1% vlastitog smeća, najmanje u Hrvatskoj. U gradu u kojem petina populacije ne želi cijepiti djecu, jer više vjeruje šamanima nego zapadnoj medicini. U gradu koji ima najmanji postotak transplantacije organa među većim gradovima u Hrvatskoj, jer u paganističkom vjerovanju lokalnih hibridnih kršćana tijelo ide u zagrobni život s jetrom, bubregom i gušteračom. Sve se to događa u gradu koji je ovo ljeto gotovo sam sebe zapalio jer je gradio čitave kvartove bez vode, šahti, pristupnih prometnica i parkirnih mjesta. U gradu u kojem je posve normalno da čitavi kvartovi sa stotinama kuća stoje nedovršeni, s neožbukanim fasadama i armaturama koje strše u nebo. U gradu, koji je doživio nestašicu vode kad se u njemu temperatura spustila na minus deset, jer je čitava vodovodna mreža improvizirana i zakopana plitko.
Hoćete još malo Afrike? Sve se to događa u gradu koji je - baš poput Libije - ustrojen plemenski, pri čemu kao u libijskoj pustinji pojedina plemena dobivaju tapiju na resurse, samo što ti resursi nisu naftna polja nego komadi obale. Tako je - eto - pleme Kerumovih dobilo tapiju na kupalište Bene koje mu je kao šef županijske skupštine dao njen predsjednik Petroslav Sapunar, koncesionarov šogor. Isto to pleme Kerumovih tako je upravo ovog tjedna dobilo u feudalni amanet privezište megajahti na Zapadnoj obali, tako što je za direktora te tvrtke predložen Kerumov šogor Saša Horvat, a za predsjednika upravnog vijeća muž njegove sestre, plemenski starješina Željko Veliki.
Hoćete još malo Afrike? U Splitu, kao i u Sijera Leoneu ili Liberiji, stvarnu vlast imaju razoružane milicije proizišle iz građanskog rata, veteranske biznis-asocijacije koje kontroliraju gradski parking, toplane, privezivanje u luci, kafiće na Žnjanu i u gradskoj luci, a ako prođe novi zastrašujući zakon ministra Tome Medveda, veterani će ubirati i feudalni bjanko namet od 1% gradskog budžeta, što znači da će oružnički reket biti formalno legaliziran zakonom. A pošto plemenskim milicijama nije dosta lova, nego hoće i časti, onda one osim što crpe ekonomske resurse sebi dižu i nebrojene spomenike, vrlo nalik onom slavoluku pod nazivom Luk 22 koji su 1996. u Banjulu (Gambija) sami sebi podigli veterani rata netom nakon što su došli na vlast. Je li vam - nakon svega - dosta Afrike? Ili hoćete još?
Naravno, kad je Sim Shagaya na fejsu ispisao svoj komentar, nije sve ovo mogao znati, niti - pretpostavljam - zna sada. Ali, kao očito pametan čovjek (jer, glup čovjek ne može završiti harvardski MBA) on je u prozoru prepoznao nešto što mu je očito kao stanovniku Nigerije moralo zazvoniti poznato: isti nataloženi nered, isto odsustvo funkcionalne države, ista nesposobnost društva da stane na kraj plemenskim klijentizmima i anarhoidnom bezvlađu. Razlika je - doista - što Split ima struju, ima vodovodnu mrežu, ima vrtiće, škole, dvije velike bolnice u kojima ljudi operiraju tumore i transplantiraju.