U vrijeme kad sam ja birao fakultet - sredinom 80-ih - u SR Hrvatskoj su postojale kojekakve škole. Ali, pokraj stvarnih i opipljivih škola, škola kakvih imate i u Francuskoj ili Švedskoj, postojala je i jedna koja je bila u neku ruku specifična. Ta škola kolokvijalno se nazivala “politička škola”.
Tih 80-ih komunizam u ponečemu popušta. No, još uvijek je to partijska država. Stranka na vlasti još uvijek ima politički monopol, njezini kadrovi još uvijek prevladavaju u javnim tvrtkama i velikim sistemima, još uvijek se snimaju velebni ratni filmovi, a veteranske organizacije - premda prilično redikulozne - još uvijek imaju stanoviti utjecaj. Cijeli taj sistem trebalo je opskrbljivati kadrovima, ljudima koji će u godinama koje dolaze zauzimati mjesta u mjesnim zajednicama, općinama, diplomaciji, političkim organizacijama i javnim poduzećima. A da bi mogli filtrirati takve prihvatljive kadrove, treba vam nekakav filter. E, taj je filter bila famozna “politička škola”.
“Politička škola” tih je 80-ih bila smještena u prelijepu modernističku zgradu u Titovu rodnom selu Kumrovcu. Zgrada je bila smještena na vrhu brijega poput kakvog feudalnog samostana ili burga, a sličnost feudalnih i partijskih velikaša nije bila samo topografska. “Politička škola” trebala je u neku ruku biti sjemenište novog klera, inkubator nove vladajuće klase. Ljudi su je takvom i poimali. Sjećam se jednog razgovora koji sam negdje 1983. vodio sa srednjoškolskim kolegom iz jedne danas jako patriotske općine dalmatinskog zaleđa. Kad sam ga upitao kog se boga upisao u kumrovečku školu, odgovorio mi je “ne znaš ti, više će mi vridit ta škola nego ova u koju idemo”. Mog sugovornika, međutim, prevario je povijesni “timeline”: sedam godina kasnije sistem će se skršiti, a kumrovečka diploma više nije vrijedila ništa. “Politička škola” postat će tek dobro čuvana tajna u biografiji budućih hadezeovaca.
Trideset godina kasnije živimo u društvu koje s tadašnjim ima više sličnosti nego što bi obje političke elite htjele priznati. Opet živimo u partijskoj državi. Vladajuća stranka opet ima politički monopol. Njezini kadrovi dominiraju ne samo u diplomaciji, ne samo u javnim tvrtkama i velikim sistemima, nego i u Crvenom križu, vatrogasnom ili nogometnom savezu. Opet se snimaju velebni ratni filmovi, a veteranske organizacije - premda prilično redikulozne - još uvijek o svemu imaju mišljenje koje netko zaozbiljno sluša. I danas cijeli taj sistem treba opskrbljivati kadrovima.
Treba vam razmjerno pouzdani ideološki filter koji će selektirati prihvatljive kadrove koji će sutra zasjesti u mjesne odbore, upravna vijeća, u diplomatske kancelarije, političke organizacije i javna poduzeća. Tom poslu - treba odmah reći - HDZ u ovih 30 godina nije pristupio dovoljno sustavno. Prečesto se to svelo na improvizaciju, na povlačenje za rukav, nećakinje i nećake. Prečesto se događalo da važni posao političke selekcije HDZ “autsorsa” bratskoj organizaciji, crkvi. A opet, nije to uvijek zgodno, nije način da ljudi pričaju kako župnici zapošljavaju u elektroprivredi, ili da klarisa iz klauzure kadrovira ministarstvo. Trebalo bi, ukratko, nekako to usustaviti.
Treba vam - ukratko - “politička škola”.
A Hrvatska je, izgleda, na dobrom putu da je i dobije.
Ove zime, naime, javnost je saznala kako zagrebački Hrvatski studiji pripremaju novi dvopredmetni studijski program pod nazivom studij demografije i hrvatskog iseljeništva. Riječ je o integriranom petogodišnjem programu koji bi se unutar HS-a kombinirao s drugim dvopredmetnim grupama poput filozofije, hrvatskog ili sociologije. Ideator i tvorac programa studija demografije je glasoviti bajker-demograf Stjepan Šterc, čovjek koji je u 59. godini doktorirao, u 65. otišao u mirovinu na PMF-u, da bi sad iz mirovine reaktivirao status kako bi postao šef nove studijske grupe.
Stjepan Šterc
Štercov se studij - međutim - pretvorio u povod za svojevrsni politički skandal. Ministarstvo znanosti koje kontrolira HNS stopiralo je dopusnicu za novi studij dok ne ispita zadovoljava li Štercova demografologija čak 19 uvjeta koje bi u Hrvatskoj trebao zadovoljiti studij koji se osniva. Pritom su - čini se - predmet prijepora i one teme koje mi u Hrvatskoj obično zovemo “ideološke” (iako su zapravo historiografske). Jer, Štercov program - kako izvješćuju mediji - kani nemalo dužnu pažnju dati i onom dijelu iseljeništva koje je, eto, naginjalo slovu “U”.
A kad su se počeli bližiti listopadski termini početka nastave, pa je postalo jasno da ministarstvo u rukama “anacionalnih” haenesovaca štopa “naš patriotski” studij, digla se kuka i motika. Ministarstvo znanosti napali su redovni “patriotski” kolumnisti, premijeru Plenkoviću pisali su australski Hrvati i Hrvatski svjetski kongres, a jedan od iseljeničkih portala popratio je aferu naslovom “Hrvatska emigracija na nogama!”.
Ono što je, dakako, u ovoj priči svima jasno jest da studij demografije baš ni na koji način neće - potpomoći demografiju. Demografiji potpomažu besplatni vrtići, potpomažu joj čvrsti radni odnos i javna stanogradnja. Pa ako je svima bjelodano jasno da studij demografije i iseljeništva neće ni prokreirati bebe ni zaustaviti iseljeništvo, onda je pravo pitanje - dobro, čemu taj studij služi? A da bi se odgovorilo na to pitanje, treba postaviti pitanje koje mu prethodi: naime, čemu služe škole uopće?
Ako dobro pamtim lekciju s Filozofskog, klasična sociologija poučava da škola može imati tri funkcije. Prva od njih je ona da vas nauči neki posao: onako, recimo, kako šegrt od kovača nauči kako se kuje. Posve je očito da Štercov studij demografije-i-čega-već nema tu funkciju: čovjek koji ga završi neće imati ni specifičnu profesiju, niti specifične kvalifikacije.
Druga svrha škole je da vas obrazuje za sudjelovanje u općoj kulturi vaše zajednice i klase. To je razlog zašto se u školama uči Shakespeare, u francuskim gimnazijama Montaigne, a u hrvatskim Zoranić. Ta svrha je ujedno ona oko koje se vode najljuće ideološke bitke. Te se bitke vode između onih koji drže da je opća kultura danas Kavanjin, i onih koji drže da su to Johnny Štulić i Ana Frank. Pritom je taj konflikt u dobroj mjeri deplasiran, jer opću kulturu danas čine “Sopranosi”, Tarantino i Lady Gaga, a oni očito nikad neće ući u školski kurikulum.
Na koncu, tu je i treća svrha škole. Ona, naime, služi tome da bude formalna zapreka/stepenica u usponu hijerarhijom. Pritom je nebitno napredujete li kroz činovničku hijerarhiju carske Kine, francuske javne administracije ili komunističke Hrvatske: posao je škola da filtrira one koji će ići naprijed i one koji neće. Otud obavezna visoka školska sprema u nebrojenim natječajima u javnom sektoru. Otud masovno nagnuće hrvatske političke kaste da diplomiraju na fakultetima poput Prometnog: fakultetima struke u kojoj nikad neće raditi, ali im pruža poželjnu kraticu: VSŠ.
Ali - što ako ideološkoj stranačkoj državi trebaju ideološki kadrovi? Kako u toj sili ljudi s VSŠ razaznati koji su, jel’te, stvarno “naši”? Možemo li tako važnu stvar autsorsati župnicima i klarisama, ili nam treba neki opipljiviji kriterij? Možda nisu te komunjare bile sasvim u krivu, možda nam - ‘bemu - stvarno treba politička škola?
A da je studij demografije i hrvatskog iseljeništva doista zamišljen da bude inkubator uhljebskog pravovjerja, ne tvrde samo njegovi protivnici. To je u trenutku bezazlene iskrenosti priznao i sam tvorac studija. U elaboratu budućeg studija on je napisao kako će “diplomirani iseljenikolozi” imati “mogućnost zapošljavanja u svim analitičko-planerskim ustanovama od općinske/gradske pa do državne razine”, “u hrvatskim diplomatskim misijama, konzularnim uredima i drugim predstavništvima izvan Hrvatske” te u “hrvatskim odgojno-obrazovnim ustanovama u inozemstvu”.
Ako niste dosad shvatili, iza ovog marketinškog “pitcha” krije se cijeli mali program. Prvo ćete osnovati studij, potom ćete sebe i svoje istomišljenike zaposliti na njemu, a onda ćete pokrenuti političku operaciju da se vaši diplomanti zaposle diljem javnog sektora kao možda nepotrebne, ali ideološki provjerene “zdrave snage”. Je li ovo trenutak kad i vama na um pada Kumrovec?
Pritom se - treba reći - radi o studiju koji je dvopredmetni. Svaki Štercov diplomirani iseljenikolog izići će s fakulteta s još jednom diplomom - filozofije, sociologije, hrvatskog. A sve se to događa u stvarnom svijetu današnje Hrvatske, svijetu u kojem su županijska školstva čvrsto u stranačkim rukama, a u školskim odborima redovno sjede lokalni politički patuljci. Događa se u realnosti današnje HDZ-ove Hrvatske u kojoj se po ministarstvima, domovima kulture i zbornicama zapošljava po stranačkoj iskaznici gore nego i 80-ih i 90-ih. Događa se u realnosti današnje Hrvatske, u kojoj - primjerice - zagrebački Filozofski prvi put u povijesti ima problem s kvotama, jer su maturanti shvatili da diploma “crvenog” FF-a u Đakovu ili Solinu možda neće biti dovoljno “košer”.
U toj i takvoj Hrvatskoj već će za koju godinu Štercov “kumrovečki đak” s dvopredmetnom diplomom iseljeništva i hrvatskog konkurirati za posao u nekoj školi u Kaštelima ili Suhopolju. Protukandidat će mu imati “tek” običnu diplomu? Što mislite - koga će školski odbor uzeti?
“Više će mi vridit Kumrovec nego ova škola u koju idemo”, rekao je ‘83. moj dalmatinski šulkolega. Sa svojim prepredenim socijalnim instinktom, on bi i 2019. bez sumnje znao. Znao bi da treba poći u Štercovu školu.