U romanu “Gattopardo” sicilijanskog pisca Giuseppe Tomasija de Lampeduse postoji slavna i mnogo puta citirana rečenica koju u romanu izgovara mladi knez Tancredo Falconieri. Kad ga vlastiti aristokratski ujak zapita kako će se postaviti u trenutku dok na Siciliju priseže mladi talijanski nacionalizam, pronicljivi će mu Tancredo odgovoriti jednim od najdomišljatijih političkih programa ikad briketiranih u jedan, ali efektni slogan. Tancredo će ujaku odgovoriti rečenicom “sve se mora promijeniti, a da bi sve ostalo isto”.
Kad je sredinom pedesetih pisao “Gattoparda”, Lampedusa nije mogao znati da će jednom u budućnosti postojati politički entitet koji se zove Republika Hrvatska, niti da će tim entitetom vladati nešto što se zove Vlada Andreja Plenkovića. No, kako vrijeme prolazi, postaje sve jasnije da Lampedusin slogan o promjenama koje služe da bi sve ostalo isto perfektno opisuje Hrvatsku godine 2017. Hrvatska je - kaže nam službeni politički diskurs - u ovom trenutku “stabilna”. No, toj stabilnosti moglo bi se nadjenuti i drugo, puku razumljivije ime. Hrvatska je u ovom trenutku zemlja u kojoj se mijenja malo, a ono što se mijenja mijenja se da bi stanje ostalo stabilno, a to znači - nepromijenjeno.
Mnogo bi se primjera moglo naći za takav plenkovićevski politički tankredizam. Ovaj nam je tjedan, međutim, donio novi i perfektni primjer za takvu politiku “stabilnosti”, a taj je primjer netom rođeni, a ipak već umrli zakon o porezu na nekretnine. Kratki život i nagla smrt poreza na nekretnine praktički je savršeni primjer kako stvarno funkcionira hrvatska politika i kako su stvarno raspoređene zbiljske ideološke silnice iza jeftine fasade hrvatskih “ideoloških” ratova.
Odmah ću reći: svjestan sam do koje je mjere tema poreza na nekretnine kontroverzna u zemlji kao što je Hrvatska, kao što sam svjestan i ozbiljnosti argumentacije s kojom u raspravi oko ovog poreza barataju obje strane. S jedne strane, Hrvatska ima kompliciran i rasipan javni sektor, sektor kojim se neefikasno upravlja, ali od kojeg dobivamo i više nego što smo katkad spremni priznati. Hrvatska je zemlja u kojoj je teret (važnog i predragocjenog) javnog sektora raspoređen bizarno neujednačeno. U ovom trenutku, taj je javni sektor u velikoj mjeri na grbači isključivo onih koji rade. Mi smo zemlja u kojoj je netko tko je u mirovini i ima osam apartmana u Zaostrogu oslobođen plaćanja za zdravstvo, ali zato osmoškolska nastavnica s podstanarstvom i plaćom od 4000 kuna nije.
Mi smo zemlja u kojoj netko može imati vikendicu, a primati socijalnu pomoć. Mi smo zemlja u kojoj banke samo u Zagrebu imaju stotine neprodanih stanova koje ne žele prodati ili iznajmiti jer bi ih u knjigama morali zavesti po realnoj cijeni. Mi smo zemlja u kojoj podstanari gotovo nikad nemaju ugovor o podstanarstvu, u kojoj je uobičajeno podstanare istjerivati u lipnju i primati natrag u rujnu te u kojem stotine i tisuće naših sugrađana - nominalno ili stvarno sirotih - izvlači kontinuiranu zaradu iz nekretnine preko booking.coma i Air.Bnb-a, a da su pritom nerijetko nominalno nezaposleni ili primaju povlaštenu mirovinu. Ujedno, mi smo zemlja u kojoj postoji posvemašnji nered u vlasništvu, nered koji je posljedica toga što vlasništvo nije uključivalo i odgovornost. Neki ili mnogi od tih problema mogli su se riješiti pametno osmišljenim oporezivanjem.
Razumijem - međutim - i protuargumente koje iznose protivnici poreza. A kad kažem “protuargumente”, onda ne mislim na bukačku retoriku “država nas hoće oguliti”, niti na anarhoidni populizam onih koji bi ukinuli sve poreze, a onda zdvajali nad starim vatrogasnim kamionima. Mislim na ozbiljne argumente protivnika poreza koji s razlogom tvrde kako posjedovanje nekretnina u Hrvatskoj nije frivolni vic, nego povijesna nužda, kako je “zidam kuću trokatnicu” razumljiv refleks u društvu koje je prošlo četiri hiperinflacije, nebrojene promjene valuta, u kojem su “nestajale” stare štednje, u kojem su dužnici od Agrokomerca do Agrokora stoput zavidali vjerovnike, u kojem ništa nije bilo dovoljno stabilno i pouzdano da bude ulog za kišne dane - osim, naravno, onog što je nastalo pod šalungom i mistrijom.
Također, kod pobornika uvođenje poreza na nekretnine nije teško prepoznati antipatičnu političku agendu, ideju da se mediteransko društvo vezano uz rod, zavičaj i susidstvo može preko noći pretvoriti u mobilnu ekonomiju “fleksibilnih” nomada sličnu onoj iz filma “Up in the Air” s Georgeom Clooneyjem. Pokušavati zamisliti sve moguće ekonomske i socijalne scenarije koji bi se dogodili ako bi se jednog dana taj porez uveo. Zamišljam što bi bilo sa staricama koje samo žive u 100 kvadrata u donjogradskom stanu, s penzionerima s lošinjskom ili klenovičkom vikendicom kao “reliktom nedemokratskog režima”, s višegeneracijskim kućanstvima koja je nužda stisnula pod isti krov.
Zamislivo mi je koje moguće nepravde taj porez može prouzročiti kad se jednog dana na tezulju budu stavljali 80 kvadrata u besperspektivnoj Županji, i 80 kvadrata u centru istarskog gradića. Također mi je lako zamisliti interesnu agendu koja počiva iza ideje o porezu za nekretnine, sve fantazije o aktivaciji tržišta nekretnina, o masovnom iseljavanju sirotinje s “dobrih adresa”, a s nakanom da se na te adrese usele oni koji imaju više novca. Porez na nekretnine pitanje je preko kojeg se prelamaju nebrojeni interesni konflikti. Oko tog lakmusa se prebijaju klasna i prostorna pravda, urbana gentrifikacija, stav prema fleksibilnosti rada, života i stanovanja. Pitanje poreza ne nekretnine točka je klasnog sukoba između Hrvatske koja radi i Hrvatske koja posjeduje, između aktivne i rentijerske ekonomije, ali i generacijskog sukoba između naraštaja koje je stekao nekretnine u socijalizmu, te onog koji ih NIJE stekao u postsocijalizmu. Riječ je - ukratko - o vrućem ideološkom pitanju, i to stvarno ideološkom - a ne pseudoideološkom poput većina crno-crvenih prijepora u hrvatskom društvu.
Ujedno, riječ je o pitanju koje izmiče čvrstoj dihotomiji ljevice i desnice. Jer, na jednoj strani mogu se naći i naći će se ljevica (koja će držati da je poštenije oporezovati dvorac nego plaću) i desnica (koja će držati isto), dok će se na drugoj strani naći liberali (koji porez mrze kao takav), te oni ljevičari koji će u porezu na nekretnine vidjeti zavjeru bogatih da sirotinju istjeraju s poželjnih adresa. Upravo takve, rahle alijanse viđali smo ovih dana. Na istoj su se strani u džihadu protiv poreza na nekretnine našli liberalni lenjinisti iz udruge Lipa, dakle ljudi koji drže da bismo trebali iz džepa plaćati učitelja i doktora, te pseudolijevi anarhisti iz Živog zida koji misle da bi bankare trebalo izvesti pred zid. Kad se u Hrvatskoj pojavilo stvarno ozbiljno pitanje koje stvarno ozbiljno formatira vrijednosne preferencije lijevih i desnih, i desnica i ljevica su “tiltale”: i jedni i drugi kao da u panici zvjeraju okolo i pitaju “đe su tu naši?”.
A onda, kad se dim razišao, kad su Lipa i Živi zid odradili napad YouTube topništvom, dobili smo pravorijek. Porez na nekretnine bio je u izbornom programu vladajuće stranke. Kao preporuku hrvatskoj Vladi odaslali su ga Bruxelles i MMF. EU je “ljubazno upozorila” Hrvatsku da ne može ozbiljno shvatiti siromaštvo u zemlji u kojoj stotine tisuća građana imaju neoporezovane nekretnine na obali koju kao ultimativni šik preporučuje New York Times. Nakon tog nježnog i manje nježnog savijanja ruku, nakon što su Vlada i parlament izglasali porez na nekretnine u okviru porezne reforme, nakon što su napravljeni izračuni, nakon što su se općinski činovnici nalijepili silnih maraka, te nakon što su brojni građani (uključujući moju ženu) na kućnu adresu dobili upitnik o vlasničkom stanju, starosti i kvadraturi - Andrej je Plenković najednom rekao “ne”. Dosta, nisu spremni - kazao je hrvatski premijer potvrđujući još jednom kako je perfektno naučio politički kredo Tancredija iz “Gattoparda”. Ako u Hrvatskoj želiš biti “stabilan”, trebaš promijeniti sve da ne bi promijenio ništa.
Plenković je tako zanijekao Bruxelles i EU, zanijekao je eksperte iz inozemstva i tehnokratsku jezgru vlastite vlade, te odlučio da je to rat koji ne kani voditi - bar ne sad, dok mu ide, dok je politički pejzaž pitom, a vlast mu - jel’te - “stabilna”. Je li toj odluci kumovalo 120.000 Lipinih potpisnika? YouTube poruke Živog zida?
Ako mene pitate - ni jedno, ni drugo. Premijer je poput pravog, sicilijanskog, tankredovskog taktičara shvatio da se kao HDZ-ov šef on smije svađati s lijevima, s ateistima i liberalima, smije se svađati čak i s Thompsonom i Košićem. No, postoje oni s kojima se ne smije svađati, jer o njima ovise - a to je njegov glasački heartland, baza koja HDZ-u daje milijun glasova u provincijskoj Dalmaciji, Slavoniji i Lici. A ta baza nema ni dionice, ni uštedu u kešu, ni apstraktne financijske proizvode. Ta populacija ima kvadrate. Uvodeći porez na nekretnine, Andrej Plenković bi se zavadio sa srcem srca hadezeovske Hrvatske, s ljudima koji su od Molunta do Paga gradili kuće sa po jednim katom za svako dijete, koji su desetljećima lickali svoja zdanja u fasadeks bojama s ispupčenim ogradama i nizovima lođa koje gledaju na more ili kraško polje. Otvorio bi rat s ljudima koji endemski glasuju za HDZ, a - da se ne lažem - glasuju zato što im se živo fućka, jer im geografski položaj i nekretnina generiraju prihod, prihod koji ne ovisi ni o Vladi, ni o BDP-u, ni o ekonomskoj politici. Upravo zato, ta populacija i glasa “ideološki” - glasa, zato što si to može priuštiti.
Ti ljudi stvarna su srčika HDZ-ovske političke baze. To su ljudi koje Plenković jedini nikad ne smije izgubiti. Ujedno, to su ljudi koji bi uvođenjem harača na kvadrate najviše izgubili. I zato kratki život i brza smrt poreza na nekretnine nisu nimalo iznenađenje. To je logični refleks političara koji zna da sve smije, osim jednog: pljunuti u pjat iz kog jede.