VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Tamo gdje zašuška novac više nema 'ideoloških tema' i lustracija

Ston

Proteklih mjeseci hrvatska javnost i politička elita bili su zaokupljeni epizodama političkih igara prijestolja u kojima je Zoki smještao Boži, Božo Tomi, Milijan Tomi, a Andrej Milijanu. I dok se pred našim očima odvija ta beskonačna, u dobroj mjeri apstraktna trakavica, stvarni život, pa tako i stvarni politički život, odvijao se negdje drugdje. Stvarni se politički život, kao i obično, odvija u neuglednim zakucima novina koje nitko ne čita. Stvarni se politički život odvija na mjestima koja su jako, jako daleko i za koja vjerojatno nikad niste čuli. Recimo, u mjestima kao što je Duba Stonska.

Duba stonska je - ako niste znali - priobalno selo koje se nalazi u Malostonskom zaljevu, jednom od onih prirodnih i kulturnih fenomena zbog kojih istočni Jadran u nebesa dižu bjelosvjetski blogeri i Chelseajevi stoperi. Malostonski zaljev mjesto je koje je morao opaziti svatko tko se ikad automobilom vozio prema Dubrovniku. To je morfološki fenomen, uski i zatvoreni kanal između Pelješca i kopna, koji krase deseci pošumljenih otočića. Malostonski zaljev je, ujedno, i mjesto specifične mikroekonomije koja počiva na uzgoju školjkaša. Također, što nije nevažno, Malostonski je zaljev i zaštićeni krajobraz, a njegov morski dio i prirodni rezervat.

Unatoč tome, Malostonski zaljev uskoro bi trebao postati gradilište. Jer, početkom prošlog tjedna vijećnici Dubrovačko-neretvanske županije izglasali su sa samo dva glasa protiv i dva suzdržana ciljane izmjene i dopune prostornog plana županije kojima se u zaštićenom malostonskom prostoru dopušta gradnja hotela i apartmana na površini od 13 hektara. Pritom dubrovačko-neretvanske vijećnike nije smetalo što su se njihove vlastite službe negativno očitovale o trima od šest lokacija koje su bile u planu. Nije ih smetalo što su se protiv gradnje na tom osjetljivom prostoru izjasnila tri instituta koja se u Hrvatskoj bave morem, kao i HAZU. Predstavnici struke su u tijelu koje je trebalo donijeti mišljenje - preglasani, što je jedinstveni novitet čak i u potpuno bizarnoj državi kao što je Republika Hrvatska. Rezultat? Rezultat je taj da će britanski investitori u zaljevu Bjejevica pokraj Dube Stonske graditi hotel i apartmane. No, ti hoteli i apartmani nemaju niti će smjeti imati plažu zato što se u morskom rezervatu ne smije intervenirati u obalnu liniju. Drugim riječima, vijećnici najjužnije županije izglasali su kukavičje jaje, a ono što će slijediti za nekoliko godina bit će nova kukanja zbog “antiinvesticijske klime” koja ne da Englezima da rezervat zatrpaju žalom.

Cijela ta jadna storija dogodila se u debeloj medijskoj sjeni, daleko od prvih stranica na kojima stoluju Zoki, Božo i Milijan, daleko od važnosti koji bi trebao imati jedan od najljepših hrvatskih prostora. Cijelu priču o Dubi Stonskoj popratile su samo lokalne novine, i to na županijskim stranicama. A ta priča zaslužuje pažnju ne samo zato što je napadnut stvarno jedinstveni krajobraz, nego i zato što pokazuje kako funkcionira politički “business as usual” kad se maknete od velikih crveno-crnih tema.

U dubrovačkoj županijskoj skupštini - naime - za urbanizaciju Malostonskog zaljeva bratski su i bez zavade ruku digli vijećnici HDZ-a i SDP-a. Tijekom sjednice, na “remetilačku” se struku najžešće obrušio upravo vijećnik SDP-a Ivo Karamatić koji je argumente znanstvenika nazvao “prizemnima, deplasiranima i lošima”. Vijećnici dvaju inače mrtvo zavađenih velikih stranaka glasovali su tog ponedjeljka dirljivo složno, baš kao da su - rek’o bi Stipe Petrina - “dvije frakcije iste partije”. Samo je jedna vijećnica SDP-a, gospođa pod imenom Kristina Čurčija - bila suzdržana, dajući prednost savjesti pred stranačkom stegom. Protiv projekta glasovalo je dvoje vijećnika. Za cijelu političku konstelaciju Dalmacije (ali ne i samo Dalmacije) zanimljivo je da su tih dvoje bili vijećnici Mosta.

U malostonskom zaljevu dogodila se - ukratko - preinačena verzija onog što se pedeset kilometara južnije zvalo i zove “dubrovački dogovor”. Tamo južnije - doduše - HDZ iz opozicije drži skale, ovdje je on na vlasti, ali princip je isti. Tamo gdje zašuška dovoljno novca, najednom više nema “ideoloških tema”, lustracija i kriminalnih zadruga. Tamo gdje bljesnu platinaste kartice ljudi se lijepo svi sporazume, a izvan dogovora ostanu samo partibrejkeri. Razlika je tek u tome što ti partibrejkeri odnedavno imaju i političku opciju.

Velika koalicija u maloj Dubi Stonskoj zanimljiva je iz mnogo razloga. A jedan od razloga je i činjenica da se sve to događa tek koji kilometar od trokuta Metković - Ploče - Vrgorac, od tog epicentra u kojem je smućkan politički fenomen zvani Most. Upravo ovi prostori i situacije poput ove nude objašnjenje zašto je taj politički fenomen nastao, zašto i dalje istrajava te što ga unatoč vidljivim kontroverzama drži politički živim.

U kratkih godinu dana svog političkog postojanja Most je kao politička opcija prošao uspone i padove rejtinga, a (što je zanimljivije) i amplitude ljubavi i hejtanja unutar hrvatske građanske klase. Isprva su ih mnogi simpatizirali kao naivno-nevinu političku kontrakulturu provincijskih poštenjačina. Potom su sve izluđivali utopijski antipolitičkim idejama. U jednom trenutku postojalo je opće uvjerenje da je Most političko krilo Opus dei kojem je cilj provesti konzervativnu rekonkvistu. Na koncu Most je tu rekonkvistu faktički uništio time što je s vlasti skinuo njezina frontmena Karamarka. Most je na koncu pokazao za hrvatsku politiku neočekivanu principijelnost i sam sebe svrgnuo s vlasti. Oni koji su mislili da je cilj Petrova dovesti HDZ na vlast najednom su shvatili da je njegov cilj mnogo dalekosežniji: a to je istisnuti HDZ i zauzeti njegovo mjesto. Most je iznutra razgradio HDZ kao što termiti razgrade kuću. Sve naoko stoji, a iznutra je zdrobljeno u mrve.

Pri tom je odnos prema Mostu postao točka razdora među ljudima s politički lijevog i liberalnog pola, koji se svađaju jesu li Petrov i društvo mračnjaci i sukrivci za Hasanbegovića ili, pak, “ghostbustersi” koji istjeruju aveti s hrvatskog političkog tavana. U toj raspri, čini mi se, moji lijevi prijatelji zaboravljaju da - ako su ljevičari - onda katkad moraju biti i marksisti. Odnosno da moraju političkom fenomenu naći klasno utemeljenje. A to klasno utemeljenje počinje... eto, recimo, u Dubi Stonskoj.

Most je bio i ostao politički pokret u osnovi blago konzervativne provincijske buržoazije - zubara, apotekara, učitelja, vlasnika agroturizama. Ljudi koji glasuju za njih ljudi su koji bi mirno mogli živjeti u svijetu bez gej prajda, konceptualne umjetnosti i Olivera Frljića. U nekoj razumnoj zemlji, ti bi ljudi bili stabilni demokršćanski glasači, ona sorta ljudi koja čini bazu Angele Merkel ili Junckera. No, u Hrvatskoj ti ljudi ne mogu glasovati za HDZ zato što žive u zavičajima u kojima je HDZ endemski na vlasti i koje je upravo takav HDZ beznadno upropastio korupcijom, nepotizmom, klijentizmom i ideološkim divljanjem. Upravo zato Most i HDZ su na terenu najogorčeniji rivali. “Case study” takve situacije je Vrgorac, gradić o kojem je Most s vlasti svrgnuo HDZ u donkamilovskoj izbornoj kampanji tijekom koje su se kao kandidati suočili buduća punica i zet, a lokalni dopisnik novina izmlatio je budućeg načelnika u gostionici. Jedan od razloga zašto se Most kao politički pokret razbuktao u takvim sredinama je i to što se tamo pred očima lokalne, konzervativne buržoazije odvijalo puno i previše “duba stonskih”, a nerijetko u njima i jesu sudjelovale obje velike stranke.

To klasno utemeljenje objašnjava i felere i vrline političkog projekta Most. Kao pokret provincijskog građanstva, Most je nijemo stajao dok je HDZ rasturao radio, televiziju, civilno društvo, kurikularnu reformu, izvoz filmskih usluga. Za Most te “velegradske” teme nisu bile teme, iz njihove optike to je bilo kukanje nekakvih zagrebačkih marija antoaneta koje se žale što u velikom preslagivanju novac umjesto prema A idu prema B. Taj je stav bio uskogrudan, nesvjestan važnosti simboličke proizvodnje, a nepostojanje stava o ovim temama Mostu će vjerojatno trajno zatvoriti vrata velikih gradova.

Ali, kao što je Most na sebe navukao omrazu lijeve buržoazije time što je bio ignorantski spram “njihovih” tema, jednako je tako ta lijeva buržoazija bila slijepa na one teme koje su tim malomišćanskim sredinama bile bitne. Inficirana “velikom ideologijom” propuštala je primjećivati ono što se na velikom zemljovidu ne vidi, a na maloj topografskoj karti vidi. A to su upravo “dube stonske”, politički “business as usual” u kojem najednom više nema ljevice i desnice, jer ta desnica i ljevica padaju pred mistrijom i šalungom, pred nećakovom foteljom, koncesijom za štekat i parking mjesto te pred zemljom nedođijom prostornoplanskih mućki. Ispod ideološke kože to je hrvatski mesnati, krvavi politički realitet. On je takav bio i nije se promijenio. To je razlog zašto Most i dalje postoji.

Izdvajamo