Čovjek koji se donedavno zvao Dario Juričan na velika je vrata ušao u hrvatsku politiku i kulturu rane jeseni 2016. Do tog trenutka, Juričan je bio nepoznati i ne-baš-tako mladi filmski režiser, jedan od mnogih aspiranata koji u hrvatskoj kinematografiji čekaju priliku za dugi film. Te jeseni, Juričan ga je doista i dočekao. Tog listopada premijerno je prikazao svoj prvi dugometražni rad - film nakon kojeg, kako se obično veli, više ništa nije bilo isto. Taj film nije osvojio ni oskare, ni zlatne palme, čak ni zlatne arene. Ali, po društvenom efektu, to je vjerojatno najutjecajniji hrvatski film nakon 1990.
Film o kojem je riječ zvao se “Gazda”, i bavio tada najkrupnijim hrvatskim kapitalistom Ivicom Todorićem. Juričan, te njegov novinar-istraživač Saša Paparella u 100-minutnom su filmu istražili Todorićevu osobnu povijest, poduzetničke početke, sve njegove afere i sve kosture u ormaru najvećeg hrvatskog koncerna. Film “Gazda” nastao je samo i jedino zato što je postojalo neoliberalima mrsko javno, uhljepsko financiranje. Novinarsko istraživanje potpomogla je jedna danska zaklada. Film je dobio potporu HAVC-a, a kad su ga multipleksi i komercijalne TV odbile igrati zaigrao je u nezavisnoj kinomreži javno subvencioniranih kina, uključujući danas ubijeno Kino Europa u kojem je u listopadu ‘16. održana i premijera.
“Uhljepsko” financiranje preko “udruga” polučilo je, međutim, društveni efekt. Do te jeseni 2016., Todorić je za hrvatske medije i politiku bio nevidljiv. Njegovim dugovanjima nisu se bavile ni srednjostrujaške novine, ni inače sveznajući i sveprisutni ekonomski analitičari. Todorić je bio toliko krupan i moćan da je funkcionirao kao Voldemort - Onaj Čije Se Ime Ne Izgovara. A onda je u 24 sata sve to iščezlo. Juričan i Paparella su s nešto danskog i nešto HAVC-ovog novca skinuli plašt nevidljivosti s Todorića i Agrokora. O Agrokoru se najednom počelo javno govoriti, a sama ta činjenica imala je nesagledive posljedice. Slon u kuhinji najednom je kihnuo. U idućih 12 mjeseci promijenit će se sve: Agrokor pod tim imenom više neće postojati, Todorić će se naći u londonskom egzilu, počet će se raspetljavati repovi njegovih biblijskih dugovanja. Bi li se to dogodilo bez Paparelle i Juričana? Možda bi. Vjerojatno bi. Ali, jedan film učinio je da se to dogodi brže i da se dogodi bez opskurantskog medijskog zataškavanja.
Čovjek koji je se tada još zvao Dario Juričan u međuvremenu je prošao dugi put od nepoznatog i ne-baš-tako mladog režiserskog aspiranta do prave performerske zvijezde, prvog trolera hrvatske političke scene. Čovjek koji se danas zove Milan Bandić zasipa fejs svojim satiričkim objavama. Zainteresirane građane vodi po turističkim corruption tourima, postavlja po Zagrebu lažne ploče s nazivima ulica, lijepi po gradu bizarne bilborde, obilazi Predsjedničke dvore i HRT, rukuje se s Kolindom. U samo nekoliko mjeseci, Artist-Formerly-Known-As-Juričan postao je jedno od najprepoznatljivijih lica hrvatske političke scene. Za razliku od mnogih dičnih patrijarha s decenijskim političkim stažem, bez pol muke je skupio 10.000 potpisa za kampanju. Ovog vikenda, u Puli sam imao susret s lokalnim gimnazijalcima-novinarima. Od svih “kandidata” na predsjedničkim izborima, jedino je Juričan kod njih pobudio žižak interesa. Čim ga je netko spomenuo, odmah su živnuli. Od svih kandidata, samo Juričan/Bandić pripada njihovom svijetu i komunicira njihovim alatima kao internetski prankster.
Juričanova politička i medijska operacija ima, naravno, polazište u starom dobrom mediju (filma) i u starom, dobrom istraživačkom novinarstvu. Kao što je 2016. snimao dokumentarac, Juričan ga snima i sada. Kao što se svojedobno latio “vječnog” Ivice Todorića, Juričan se sad latio jednog drugog “vječnog” i “nedodirljivog”, a to je zagrebački gradonačelnik. Kao što je i kod Todorića u pozadini stvari stajao ozbiljan novinarski rad, i ovaj je put tako: puno je informacija o bandićevskom klijentističkom polusvijetu koje smo prvo doznali u Juričanovoj kampanji. Za razliku od Todorića, Bandić - dakako - nije medijski nevidljiv - štoviše, novinari su ga i dosad derali k’o mačka. Ali, Bandić se dosad pokazao potpuno imunim na takvo frktanje medija. Centripetalna sila njegovog patrijarhalnog obrasca ponašanja i njegovog klijentističkog modela politike pokazala se u više navrata jačom od snebivanja i zgražanja “odnarođene elite”. Za mindset prosječnog velegradskog glasača, Bandić je malo kao Tito: možda je krao, al’ je i nama dao. Da bi se razmontirao fenomen Bandić, ne smije se stoga govoriti samo o korupciji elite: treba se govoriti o korupciji svih onih koje je Zagrebački Gazda kupio. A to uključuje i njegove glasače.
Stoga je Juričan/Bandić političkom fenomenu kojim se bavi prilagodio i trolersku poruku. Ovdje više ne govorimo o dalekom, bogatom Gazdi u Kulmerovom visokom dvorcu. Ovdje govorimo o Gazdi koji je “svih nas” kupio, naveo nas da pristanemo na klijentistički networking kao politički sistem. Juričan je stoga napravio idući, logični korak. Ako naši glasači svojim glasačkim preferencijama pokazuju da žele korupciju, žele klijentizam, žele jednostavnu i razumljivu politiku bez procedure, da žele Gazdu kod kojeg se stvari riješe uz kavu - onda dobro. Ajmo napisati politički program koji to kaže. Ajmo ne lagati svake četiri godine, ne mahati trobojnicama i ne fingirati vrijednosti - nego izrijekom poručiti u kampanji za što Naš Čovo zapravo glasa. Juričan u svojoj kampanji radi hrvatskom političkom sistemu nešto slično onom što su 80-ih Slovenci iz Neue Slowenische Kunsta radili komunizmu. Istjerujući ikonografska i idejna polazišta do krajnosti, NSK-ovci su pokazno demonstrirali da je komunizam u osnovi totalitaran. Juričan istjeruje osnove hrvatskog političkog sistema do kraja i pokazuje da on ne bi bio moguć bez sudjelujućeg, malog, podmitljivog i podmićenog građanina.
Juričan i Paparella načeli su Todorića i ključno pridonijeli početku njegovog kraja: no, učinili su to u času kad je imperij bio već načet dugovima i terminalno truo. I Milan Bandić se u ovom trenutku čini načet. Nikad nije izgledao nervoznije i umornije, afere su mu se previše nataložile, sve je otresitiji i svojeglaviji, prvi put izgleda kao političar koji za sobom spaljuje mostove. Sve dosad, Bandić je bio imun na zgražanje: medijske kritike i javno skandaliziranje od njega su se odbijali kao od oplate od kevlara. Ali, kao što se Bandić više ne čini tako žilavo, vitalistički nepoderivim, tako ni “napadač” ovaj put nije isti. Ovaj put Bandić više nema posla s kohortom premudrih kolumnista, s visokoparnim novinama i učenim kulturnjacima. Ovaj ga put ubada jedan prankster, zujeći obad koji svoju kampanju obavlja viralno, prodire tamo gdje novine na dopiru, a na koncu čitavog tog roja dosjetki, ostaju dvije riječi čvrsto zalijepljene kao prstac i sika: “korupcija” i “Bandić”.
Ali, Juričanovo političko trolanje izlilo se iz korita: taj projekt sada doista više nije samo o Bandiću. Juričanova apologija korupciji pretvorila se u alat za širu socijalnu samoanalizu. Kad Juričan dođe pred HRT i kaže da je to “jedina institucija u kojoj ništa neće mijenjati” jer je tamo već sve korumpirano kako i treba, on time demonstrira i sveprimjenjivost vlastitog pranksterskog alata. Upravo u periodu kad političari govore najpraznije i najneiskrenije - u kampanji - Juričanova nas travestija podsjeća o čemu se to doista radi. Finalni trenutak te političke sabotaže dogodio se ovog tjedna, kad su se na hodniku HRT-a susreli sadašnja predsjednica i novopečeni “Milan Bandić”. Mediji su objavili trenutak rukovanja dvoje “kandidata”, a kad čovjek gleda tu sliku ne može a ne pomisliti kako je teško reći tko je tu nazbilj, a tko nahvao. I ona i on se lažno predstavljaju. I ona i on “vode kampanju”, a zapravo vode estradno-medijski trešerski šou. I ona i on govore prazne fraze koje ne znače ništa. I ona i on izgovaraju besadržajne rečenice u koje nimalo ne vjeruju. Razlika je tek u tome što je Juričan marginalni medijski prankster, a Kolinda Grabar državnica i eksponent najmoćnije stranke. U potpuno obesmišljenoj hrvatskoj politici, tako različiti “kandidati” sadržajno su sasvim nivelirani.
Kontekst kampanje dao je Juričanovoj multimedijskoj akciji vidljivost koju - naravno - inače ne bi imao. Ali, taj je kontekst ujedno i najkontroverzniji dio Juričanove akcije. Naime - svi mi, kao i on sam, znamo da Artist Formerly Known As Juričan ne kani biti predsjednik Hrvatske. Svi znamo da je riječ o trolerskoj operaciji obesmišljavanja domaćeg političkog diskursa. Također, svi znamo da će Juričan dobiti stanovitu količinu glasova. Ti će glasovi biti glasovi ljudi koji su ljuti, koji žele promjenu i kojima je dosta ovakve zemlje. Ukratko, to su baš oni glasovi koji trebaju nekom tko u političku utrku ulazi zaozbiljno i tko promjenu možda doista nastoji ostvariti. Koristeći format izborne utrke za razgolićavanje političkog status quoa, Juričan možda nehotice pomogne da se taj status quo održi.
Stoga treba upamtiti tu fotografiju, fotografiju trenutka kad se “Milan Bandić” i KGK rukuju na prisavskom hodniku. Za mjesec dana, ta će fotografija možda zadobiti sasvim drukčije značenje.