VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ: VUKOJEVIĆ I VIDA, MOJA DVA MUNDIJALSKA HEROJA Pokazali su lojalnost koju cijenim puno više od patriotske lojalnosti plemenu i zastavi

Vida i Vukojević pokazali su lojalnost koju ja osobno cijenim kudikamo više od patriotske lojalnosti plemenu i zastavi. Sjetili su se da tamo negdje južno postoji zemlja u kojoj žive i koja je rastrgana i sasječena, da je politički zaboravljena, da su je saveznici nasamarili i izdali i da se svi pretvaraju da je sve u redu i da je sve normalno

Pokušajte radno zamisliti sljedeći, neveseli scenarij. Pokušajte zamisliti da je rat u Hrvatskoj 1991. počeo, ali 1995. nije završio. Nije bilo ni Oluje, ni mirne reintegracije, u Petrinji i Kninu na vlasti su i dalje Martić i Babić, a na sat vožnje jugoistočno od centra Zagreba već su desetljećima check-pointi na kojima vijore poderane ponjave zaraćenih zastava.

Pokušajte - nadalje - zamisliti sljedeći scenarij. U tom i takvom svijetu - svijetu u kojem se jugorat zamrznuo kao nedovršeni polumir - Miloševićeva SR Jugoslavija dobiva organizaciju Svjetskog nogometnog prvenstva. Premda ekonomski iscrpljena, Miloševićeva zemlja gradi nove kampove i stadione i ugošćuje 32 zemlje među kojima - eto, zamislite za potrebe eksperimenta - nema reprezentacije Hrvatske.

Ali zato na tom prvenstvu igra nekoliko igrača koji igraju u Hrvatskoj. Uzmimo radno da su neki od njih - recimo - Soudani koji igra za Alžir, ili Henriquez koji igra za Čile, ili Hamza Barry koji igra za Gambiju. Uzmimo - radno - da u jednoj od reprezentacija igraju njih dvojica.

Ta reprezentacija - recimo da je to Čile ili Alžir - susreće se u doigravanju s domaćom reprezentacijom, reprezentacijom SR Jugoslavije. Na stadionu u Beogradu ili Nišu ili Podgorici njihova reprezentacija pobijedi domaćina. A nogometaš ili nogometaši koji dijele s nama život i kruh zarađuju u Zagrebu, Rijeci ili Splitu tada snime video u kojem pobjedu posvećuju Dinamu ili Hajduku te u kojem pozdravljaju Hrvatsku i žele joj sve najbolje.

U tadašnjoj Hrvatskoj - ili bilo kojoj Hrvatskoj - dogodilo bi se navlas isto što se sada događa u Ukrajini. Dva bi YouTube-geliptera u hipu postala nacionalni heroji, Ante Kulušić ili Marijan Kustić u parlament bi ušetali u gambijskom ili čileanskom dresu, nogometni savez bi “influencerima” ponudio trajni posao, a o dvojici dopisnih patriota slagali bi se memeovi, kolaži, videoisječci i napitnice. Slavistica i prevoditeljica iz Lviva Alla Tatarenko piše mi kako Ukrajinom ovih dana kruži pjesmica “Od Donbasa do Karpata/nema kuće bez Hrvata”, a ja točno mogu zamisliti kakve bi distihe sličnog sadržaja slagali naši stihoklepci da Soudani ili Acosty na nogometna pleća slučajno obore mrskog agresora. Diljem Hrvatske pričalo bi se kako su ti igrači osvjetlali obraz i prekinuli šupačku, licemjernu zavjeru nezamjeranja.

Pokušajte - nadalje - zamisliti što bi bilo dan poslije. Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo da dan poslije alžirski ili čileanski nogometni savez suspendira “youtubera”, oduzme mu akreditaciju i pošalje ga kući. Svi bi u Hrvatskoj kukali zbog mrskih licemjera, zdvajali nad dugim i utjecajnim prstima “srpskog lobija” i “velikosrpske politike”, a mala bi Hrvatska poput Kalimera kukala kako joj se uvijek počini nepravda te kako onaj tko nam to prizna odmah od ciničnog, licemjernog svijeta dobije po prstima. Tako bismo mi Hrvati govorili da je naša koža bila u pitanju. Ali, srećom po nas, nije tako. Ovaj put u pitanju je nečija tuđa koža - ukrajinska. A kako je u pitanju tuđa koža, i naša politika, i naš nogometni establishment i naši mediji najednom su okrenuli ploču.

Oni koji znaju moje tekstove, znaju da nisam nešto strašno zaljubljen u hrvatski nogomet, hrvatsku reprezentaciju, a pogotovo ne u Hrvatski nogometni savez. Čak i danas, kad je očito da je priča o Hrvatskoj na SP-u 2018. priča o izuzetnom uspjehu, ja na taj uspjeh gledam pomiješanih osjećaja. Previše me u toj priči toga boli i kao hajdukovca i kao građanina, i dalje me muči što u svečanoj loži gledam nepravomoćno osuđene krimose, što u našoj ekipi igraju vjerojatni krivokletnici te što će od izuzetnog podviga igrača i sjajnog trenera Dalića moralni kapital izvlačiti kriminalci i njihove prišipetlje. Oko te reprezentacije - ukratko - puno je toga što mi je politički nesimpatično i odbojno.

No, ako postoji nešto vezano uz našu nogometnu vrstu što mi je politički milo, progresivno i na čemu kao na političkoj gesti skidam kapu, onda je to video koji su dan nakon utakmice s Rusijom odaslali Ognjen Vukojević i Domagoj Vida. Istina: u tom videu naši reprezentativci nisu trebali koristiti slogan i odziv Stepana Bandere. Nisu trebali koristiti slogan koji se u Ukrajini udomaćio i raširio, ali povijesno ipak jest vezan uz nacionalističku i zloglasnu paravojsku iz 2. svjetskog rata. Ali - izuzme li se ta historiografska neobazrivost i vidni nedostatak osjećaja za povijesne konotacije, hrvatski stoper i pomoćni trener učinili su nešto što bih volio da je netko učinio i ranije. Svojom YouTube podrškom Ukrajini prekinuli su licemjernu, dogovornu omertu koja prati ovo Svjetsko prvenstvo.

Svjetsko prvenstvo u Rusiji - naime - ne zbiva se u tek nekoj zemlji i pod pokroviteljstvom tek neke vlasti. Svjetsko prvenstvo u Rusiji zbiva se u zemlji i pod pokroviteljstvom agresivnog režima koji u ovom trenutku drži pod okupacijom teritorije dviju susjednih i jedne nesusjedne zemlje. U ovom trenutku Putin i Rusija pod okupacijom drže dvije gruzijske regije (Abhaziju i Južnu Osetiju), tri ukrajinske regije (Donbas, Lugansk i Krim), a imaju znatan utjecaj na nacionalističku paradržavu u moldavskom Pridnjestrovlju. Riječ je - nadalje - o agresivno konzervativnom režimu koji je zakonski zabranio homoseksualizam, koji je uveo obvezujući školski vjeronauk, koji hapsi istaknute umjetnike poput Kirila Serebrenikova ili Pussy Riot te koji diljem svijeta truje protivnike novičokom i plutonijem. Povrh svega, taj reakcionarni i antipatični režim funkcionira kao “kominternovski” duhovni (a katkad i ne samo duhovni) pokrovitelj sličnim takvim individuama diljem svijeta, od Donalda Trumpa do Karamarka i od Orbána od Ivice Marijačića i njegova Hrvatskog tjednika.

Svjetsko prvenstvo u Rusiji - ukratko - po nekim bitnim sastavnicama nije daleko od Olimpijade u Berlinu koju je 1936. organizirao također jedan antipatični, agresivni režim - onaj nacistički. I tada je jedan režim koji progoni pedere, avangardiste i neistomišljenike napravio sportsku velefeštu da bi nabildao svoj “soft power”. I tada je u tu velezabavu režim uložio moralni, materijalni kapital, gradeći sportske tornjeve babilonske. Razlika je samo jedna: te 1936. Hiter još nije anektirao Austriju ni Sudete, nije još napao Poljsku, a Putin jest već anektirao Krim i jest već napao Donjeck.

Unatoč tome što je tako i što svi znaju tako, već se punih mjesec dana našim televizijama valja suptilna nacionalistička propaganda preko koje Putinova vlast širi svoj imperijalni “soft power”. O tome - također - svi pristojno šute. Šute pristojno i Nijemci i Englezi, i Poljaci i Saudijci, i Argentinci i Islanđani. Pred nama se zbiva Berlin 1936., s jednom velikom razlikom: naime, nigdje Jesseja Owensa.

U toj antipatičnoj, orkestriranoj šutnji samo su se dvojica slavonskih mangupa sjetili - progovoriti. Samo njih dvojica su se sjetili da ta šutnja možda nije u redu i da tamo negdje postoji politička zajednica koja je u svemu tome licemjerno žrtvovana. Pa su joj poslali YouTubeom ljubavno pismo. To je najmanje što su mogli učiniti za zemlju u kojoj zarađuju kruh, čijim pločnicima gaze svaki dan, s kojom dijele 24 sata svagdanjeg života i s čijim igračima dijele svlačionicu. Vida i Vukojević pokazali su lojalnost koju ja osobno cijenim kudikamo više od patriotske lojalnosti plemenu i zastavi.

Pokazali su lojalnost zajednici u kojoj žive, s kojom dijele kruh, čijoj ekonomiji duguju to što plaćaju račune. Pokazali su onu lojalnost koju bi svaki Hrvat koji živi u Dublinu, Grazu ili Mississaugi morao osjećati spram Irske, Austrije ili Kanade - a to je veća lojalnost od one koju duguje domovini, ili postojbini. Sjetili su se da tamo negdje južno postoji zemlja u kojoj žive i zarađuju, da je ta zemlja sada rastrgana i sasječena, da je politički zaboravljena, da su je saveznici nasamarili i izdali, i da se svi pretvaraju da je sve u redu i da je sve normalno. Ako itko, mi znamo kako to mora boljeti, jer smo isti bol osjećali 1993. ili 1994.

Ognjen Vukojević i Domagoj Vida su - ukratko - uz krivi slogan i ne baš najpodesniju formu učinili ono što bi trebao učiniti svaki čestiti sportaš Svjetskog prvenstva u Rusiji. A kad su to napravili, što je učinio Hrvatski nogometni savez, savez zemlje koja je 1993. dijelila istu sudbinu kao današnja Ukrajina? Pa - ukratko - popišao se na njih. “Sanirao je štetu” tako što je domaćinima poslao ponizno pismo isprike. “Sanirao je štetu” tako što je jednom od dvojice “prestupnika” uzeo akreditaciju i otjerao ga kući.

Hrvatski nogometni savez se - ukratko - ponio točno onako kako i hrvatska diplomacija koja već godinama baulja između Kolindine “uspravnice” i Maksima Poletajeva, između Knightsheada i Sberbanka. Hrvatski nogometni savez ponio se točno poput bijedničke hrvatske politike, politike koja tjera principe, ali tjera ih do onog časa kad se ambasador Azimov ne nakašlje. A kad se ruski diplomat nakašlje, hrvatska politika naglo postane “pragmatična” i naglo postane “konstruktivna” prema režimu koji je napao nama prijateljsku zemlju.

A dok se cijeli svijet u Rusiji zabavlja kožnim mijehom, ta zemlja leži zaboravljena, izdana i iscjepkana. Žudio sam da se ovih dana netko toga sjeti. Eto, netko i jest - dvojica Slavonaca. I neka su.

Izdvajamo