Polazišna točka je isječak iz studije Hrvatske udruge banaka: “Kamatna marža hrvatskih banaka iznosi 2,83 postotnih bodova i treća je najveća u EU, iza marži u Mađarskoj i Bugarskoj. Usporedna analiza pokazuje da je marža određena dominantno strukturnim faktorima - volumenom aktivnosti i troškovnom efikasnošću. Uvođenje eura u prosjeku utječe na maržu u smjeru smanjenja za oko 0,3 postotna boda, u čemu ulogu vjerojatno ima i niži trošak regulacije u euro području”.
Hrvatska je ušla u EU u vrijeme velike krize, ali i u vrijeme kada je svijet gasio tu krizu niskom kamatom. Kamate u Hrvatskoj slijedile su trend, unatoč tome što Hrvatska nije u eurozoni i smatra se i dalje teritorijem visokog rizika. Ostale su relativno niske, iako visoke u usporedbi s razvijenijim članicama EU, čak i nakon što je državni rejting otišao u smeće. Pitanja je bezbroj i sva su otvorena.
Ima li, recimo, razloga očekivati značajniju promjenu današnje bankarske kamatne politike kada objavimo službeni početak procedure priključenja eurozoni? Pod time ne mislim na početak javne rasprave koja je, načelno, otvorena početkom studenoga na prilično revijalnoj konferenciji u zagrebačkom hotelu Westin, nego na stvarno podnošenje zahtjeva Europskoj središnjoj banci (ECB) i na sve druge proceduralne smicalice koje nas čekaju prije nego što se priključimo Europskome monetarnom mehanizmu (ERM 2), a tek onda, jednom, i eurozoni.
Zagovornici brzog usvajanja eura reći će vam, naravno, da upravo to očekuju. Vjerojatno su u pravu kada danas tvrde da će nas uvođenje zajedničke valute s ostalim članicama EU gurnuti značajno naprijed na putu približavanja standardima razvijenih članica. Problem je što uvijek mora netko ostati zadnji, a mi dosad nismo pokazali volju da se mijenjamo.
Hrvoje Stojić, jedan od najcitiranijih i, pokazalo se dosad, često najtočnijih domaćih analitičara, dugogodišnji glavni ekonomist Addiko banke (bivša Hypo Alpe-Adria, iako oni baš ne vole da se to spominje), skeptičan je kada razgovaramo o budućnosti. Naša kamata, kaže, još će sigurno neko vrijeme ovisiti o povećanom riziku zemlje. Financijska zajednica je najsporija u mijenjanju procjena rizika, a euro je godinama daleko. Hrvati su, usto, izrazito konzervativni kada razmišljaju o vlastitom novcu, rijetko će ga povjeriti tržištu kapitala, iako su danas prinosi fondova mnogo viši od bankarskih kamata.
Što, recimo, ako na tom putu prema eurozoni netko zatraži referendum, načelno nepotreban jer smo na euro pristali referendumom za ulazak u EU, samo što to mnogi tada nisu razumjeli? Što ako ECB zaključi da nismo spremni za euro pa ostanemo u nedogled viseći u limbu ERM-a? Što će se onda događati s rejtingom države, a posljedično i s kamatama? Logičan bi zaključak bio da će rejting padati, a kamate rasti.
S druge strane, taj će proces biti dug i zato teško da će sam po sebi utjecati na procjenu sigurnosti zemlje, koja je strukturni dio svake kamate. Ili griješim, pa će već prvi iskorak prema eurozoni, zbog strukturiranih zahtjeva koje postavlja, Hrvatsku u očima bankara učiniti sigurnijom?
Znamo da su i dosad stvari išle u smjeru drukčijem od očekivanog. Hrvatskoj se dogodio istodobni pad rejtinga i kamata. To se, također znamo, dogodilo zato što su, gaseći krizni požar, velike ekonomije preplavile tržište novcem, koji se neizbježno prelio i preko naše granice.
Dogodilo se i još nešto, na što upozorava investitor-matematičar Nenad Bakić, citiram: “Visoka kamatna stopa trebala bi smanjiti mogućnost zaduživanja i dovesti do pritiska na smanjivanje duga. U našem slučaju to nije bilo tako jer su mirovinski fondovi, koji upravljaju prisilnom štednjom građana, upravo kad su hrvatske obveznice stekle status smeća agresivno povećali ulaganja u njih, u kratkom vremenu za 100 posto, na 53 milijarde kuna. Ovaj priljev novca bio je ključan da Vlada Zorana Milanovića komotno odustane od reformi i stoga je kriza nepotrebno produljena”.
I doista, tek odnedavno, s ministrom Zdravkom Marićem, mi možemo opet reći da se u Hrvatskoj doista upravlja javnim financijama. Marić, međutim, ima uteg prošlosti (Agrokor) koji bi se mogao pokazati preteškim za njegovo političko preživljavanje. To ne mora biti ključno za buduću kamatnu politiku, ali, ovisno o nasljedniku, može utjecati na procjenu sigurnosti državnih financija, a onda, posredno, i na kamatu.
Još jedno pitanje: može li se dogoditi da uskoro Hrvatskoj rejting počne rasti, ali i kamate? Da, može, jer velike globalne ekonomije polako izlaze iz kriznog načina rada. Ako su kamate visoke u SAD-u i Njemačkoj ili u Italiji i Austriji odakle je većina banaka u Hrvatskoj, nemoguće je da se to ne osjeti na domaćem tržištu.
Kada su kamate na štednju niske, obično oživljava tržište kapitala. U Hrvatskoj se to nije dogodilo. Je li to posljedica slabe ponude na Zagrebačkoj burzi? Dijelom sigurno jest, iako i tu postoje različite teze (Bakić i Stojić tu se slažu kada govore o upornom konzervativnom hrvatskom guranju ušteđenog novca u nekretnine). Bi li bilo bolje da se više dobrih tvrtki uključilo svojim izdanjima na tržište? Imamo li ih uopće dovoljno?
Nemamo, kaže mi Stojić, ali i od toga je važnije manjkavo financijsko obrazovanje koje je veliki hrvatski val dioničarstva 2007.-2008. u percepciji mnogih pretvorilo u krah, iako je to u velikoj mjeri bila uspješna akcija. Dionice ne treba promatrati kao kratkotrajno ulaganje.
Niske kamate na štednju, ako novac ne sele na tržište kapitala, tjeraju ga prema privatnoj potrošnji. Potrošnja potiče rast. Je li se to u Hrvatskoj dogodilo ili su plaće premale da bi se to osjetilo? Tržište kapitala je zakazalo, ali potrošnja ne zakazuje nikad. I uvijek potiče rast.
Pitanje za paneliste na dolazećoj konferenciji HUB-a i Hanza Medije (5. prosinca u HUP-u): Možemo li reći da će prva naznaka smanjivanja kamatne marže, kada se jednom to dogodi, ujedno biti i prvi pravi pokazatelj da se Hrvatska pokreće? U tom je slučaju viši BDP posljedica pokretanja, niža kamata je motor. Moji sugovornici kažu da možemo. Ali još čekamo da se to dogodi.
Nedavno objavljena “Bijela knjiga hrvatskih izvoznika” (urednik je opet Hrvoje Stojić) također kao jedan od glavnih problema navodi uvjete financiranja u Hrvatskoj. Pritom im najviše smeta “visoka bankocentričnost sustava, premalo korištenje financijskih instrumenata, manjak platformi za dokapitalizacije te dijeljenje rizika i nepoticajan proces otpisa loših kredita”. U svakoj od tih točaka kamata igra jednu od važnih, ako ne i ključnu ulogu.
Na tečajne promjene osjetljivi izvoznici upozoravaju da je stiglo vrijeme laganog izlaska iz relaksirajuće monetarne politike i dugoročno nižih kamatnih stopa. Iako su kamate značajnije pale u proteklom razdoblju, one su i dalje na višim razinama nego u drugim zemljama Europske unije, i to iz nekoliko razloga: omjer obveznih rezervi koje poslovne banke moraju držati kod središnje banke (HNB) viši je nego u drugim zemljama EU.
Tu bi se, kaže mi jedan od sugovornika, načelno nešto moglo promijeniti ulaskom u eurozonu, ali čak i u najbržem slučaju to će se dogoditi tek 2022. godine.
Dodatno, gubitak investicijskog rejtinga u 2013. godini pretvorio je početnu zabrinutost zbog rizika zemlje u nešto sasvim konkretno - uspon kamatnjaka prema višim razinama. I još nešto, opet citiram izvoznike: Posljednji dio slagalice priče o višim kamatnim stopama je veliki angažman državnih i javnih poduzeća na tržištu duga, zbog čega su također kamatne stope više u Hrvatskoj, nego u drugim EU zemljama. Zato što javni sektor istiskuje privatni, banke su više sklone plasirati kredite državnim i javnim društvima jer ona mogu posegnuti prema rastućim porezima i kvaziporezima kako bi vratila kredit.
I dalje više od dva dodana postotna boda čine razliku između hrvatskih i EU kamatnih stopa na zajmove. Ipak, to je znatno niže u odnosu na razdoblje recesije kada je razlika dosegnula i šest postotnih bodova, u vrijeme kad je ECB ubrizgavao dodatnu likvidnost u eurozonu kako bi potaknuo ekonomsku aktivnost njezinih članica. I upravo je tu najveća prednost onih koji su u eurozoni: ECB-ove mjere nas koji smo vani spašavaju tek usput.