Vrijeme je da ustanemo i vičemo onoliko glasno koliko god možemo: ‘Hej, ovaj sistem ne funkcionira za nas pola’, ističe Keira Knightley. Britanska glumica igra glavnu ulogu u filmu "Colette", po istinitoj priči o Francuskinji koja je napisala roman koji postaje bestseler. Potpisao ga je njezin muž, kao i nekoliko idućih, a potom Colette ulazi u bitku za priznanje autorstva.
Čitavo društvo izgrađeno je oko dominantne uloge muškaraca i služi njezinu održanju. Žene se od malih nogu uče da to prihvaćaju bez pitanja. Čak i ako svoju kćer učite da žena mora biti jaka i samostalna, nesvjesno joj prenosite staro breme ženskog podčinjavanja. Jeste li kad čuli majku da kaže sinu da ne pipa i ne siluje? Ne, ali će zato svaka upozoravati kćer da se ne vraća kasno doma, da izbjegava neosvijetljena mjesta, gurnuti joj još para za taksi ili je pričekivati autom u sitne sate kako ne bi morala proći sve ono što ste morali vi.
Prije svoje 18. godine dvaput sam dopustila sebi da uđem u auto muškarca koji mi nije otac ili brat. Nekoliko godina stariji tip ponudio je da će me odbaciti doma iz diska. I u jednom i u drugom slučaju zaključila sam da ih poznam godinama, mogu im vjerovati. I prvi i drugi put završilo je jednako, kilometrima sam pješačila usred noći jer je mladi vozač moj ulazak u auto shvatio kao pristanak na seks. Kako, zašto? Pritom sam svjesna da trebam biti zahvalna, pustili su me da odem. Nisu sve cure te sreće.
Da, stvari se mijenjaju, ali sporo i bolno, da opet citiram Keiru Knightley. “Ne želim odgajati svoju kćer u strahu od polovice ljudskog roda”, kaže glumica u intervjuu Guardianu. Žene su muškarcima stvar. Stvar za seks, stvar za čišćenje, stvar za pečenje kolača. Kad im se svidi, uzmu, siluju. Kad im se nešto ne svidi, udare. Pogledajte sve te filmove u kojima se tu i tamo pojavi kakva Bondova djevojka. Jasno, ima i onih s nešto ženskih likova koji govore. Evo, Brešan je uspio napraviti dobar i zabavan film samo s jednim ženskim likom u krupnom planu: Alma Prica kuha kavu i zabrinuto gleda muža, a sav svijet i sve što se u njemu zbiva stoji na desetak jakih muških likova, uz par desetaka manjih muških uloga. Ne, nije problem u Vinku Brešanu, “Kakva je ovo država” je dobar film, problem je u svijetu u kojem je snimljen i u kojem ga gledamo. Problem je u kulturi u kojoj se svijet oko nas bez problema može predstaviti ignoriranjem polovice čovječanstva. Žene ne postoje? Postoje, ali nisu bitne.
Osvještavanje razine do koje je u medijima i popularnoj kulturi zanemareno žensko iskustvo čini mi se kao možda najveća zasluga svjetskog #MeToo pokreta. Čak i da stvar ostane samo na Hollywoodu, a nije, već bi utjecaj bio golem, jer iz filmova učimo velik dio onoga što znači biti muškarac, što znači biti žena. Još 2017. među autorima 100 najvećih američkih filmova bilo je tek 8 posto redateljica i 10 posto scenaristica, svaki četvrti lik je bio ženski. Sve se mijenja: od 10 najboljih albuma 2018. na utjecajnom portalu Pitchfork čak šest pripada ženskim izvođačima, a to bi još lani bilo nezamislivo.
Zato mi je najbolja čestitka za Novu godinu bio veliki tekst na prve dvije stranice Novog lista s fotografijom Šime L. (26) u lisicama. Tip je u Rijeci dobio 15 dana zatvora jer je maltretirao cure u disku u Viškovu i nakon što ga je redar zbog nasrtljivog ponašanja prema maloljetnici izbacio iz diska, ošamario njenu 19-godišnju sestru. Jasno, Šime L. smatra da se udvarao, a da su cure bile bezobrazne prema njemu, brani se da stvar nije bila tako nasilna kako se priča. Ipak, priznao je da je udario curu, koja je onda pala i lupila glavom o pod. Pet ili petnaest dana, nije važno. Za Šimu je vjerojatno kasno, ali možda današnji trogodišnjaci, vršnjaci Keirine kćerkice, stignu naučiti razliku između nasilja i udvaranja.