Početkom tjedna vjerojatno niste imali pojma tko je Marin Strmota. Nisam ni ja. U društvu se stvorio dojam da su mjesta državnih tajnika, raznih savjetnika i bezbrojnih pomoćnika zapravo idealne pozicije za uhljebe. “Čuj, imam ti onog malog, dobar mi je na lokalnoj sredini, sam je iznio zadnje izbore, aj mi ga negdje smjesti.” “A ne znam… a zna li šta radit’?” “A mislim da je išao na fakultet, čak ga je i završio, ne znam koji, ali ima, ima… Ima sve uvjete, ma neće ti on raditi probleme.” “A dobro, ajde, i ti si zaposlio onu moju malu pa ću ajde… naći neko mjesto za njega.” “Al’ mora biti dobra plaća.” “Pa naravno da će biti dobra plaća, neće tebe pajdo zaj…” Tko zna koliko se ovakvih razgovora doista i dogodilo, ali sigurno su najobičnija moguća svakodnevica. Takva je barem percepcija u društvu. No, kao i uvijek, promašeno je generalizirati jer očigledno postoje i drugačije situacije.
Ponekad se dogodi da je taj stranački zaslužnik ujedno i sposobna osoba koja je kvalificirana za određeno radno mjesto. Možda im se ponekad omakne pa čak zaposle i nestranačkog stručnjaka. Sigurno nije često, ali se događa.
I tako se dogodio slučaj Strmota. Vjerujem da čovjek nije bio siguran da će to napraviti. Do tada je nezadovoljstvo vjerojatno dijelio samo s obitelji i prijateljima, sigurno ga je frustrirala tromost i disfunkcionalnost sustava, vjerojatno se i ranije pitao koji klinac on tu radi, ali svejedno mislim da nije bio siguran da će tog trenutka dati ostavku. Ako možemo iščitati njegovu neverbalnu komunikaciju, pokrenulo ga je tek pitanje novinarke koja je primijetila da su te “nove” mjere zapravo iste one koje su već predstavili prije tri mjeseca. A moraš biti priličan genijalac da sazoveš presicu na kojoj ćeš stare mjere nazvati novima i predstaviti to kao kvalitetan rad.
Međutim, s obzirom na to da je riječ o ministrici Murganić koja je najpoznatija serijska kreatorica epohalnih gafova, koji uključuju i relativizaciju obiteljskog nasilja, mišljenja da se potrebiti nalaze baš u privatnom vrtiću pa i markićevizirano shvaćanje obitelji, zapravo nas to i ne treba čuditi. I čovjek je puknuo. Umjesto da poput brojnih političara pokuša zakamuflirati sramotu, odlučio je napraviti presedan, biti iskren i priznati da je sve to vrlo žalosni folklor. A to je bilo toliko osvježavajuće da hrvatska javnost i dalje raspravlja o njemu. Ima zemalja u kojima se ne čude iskrenim političarima, ali ova regija sigurno ne spada u tu kategoriju i upravo zato taj događaj predstavlja pravu malu revoluciju.
Neki su mu zamjerili što je pokazao emocije, ali ne razumijem što ti ljudi očekuju. Pa nije baš da svaki dan daješ javnu ostavku. Pokazivanjem emocija nije pokazao slabost, nego samo ljudskost. Iako taj čin ima i druge elemente. Jer ne samo da je dao ostavku, nego je bacio sjenu na ministarstvo koje je, doduše, ionako često bilo u mraku. I dok će većina javnosti biti oduševljena iskrenošću i pokazanim integritetom, neki iz stranke sigurno će mu zamjeriti te smatrati da je neodgovoran i nezahvalan.
Sigurno mu nije bilo lako zbog toga. Ali on je odlučio postupiti ispravno. Jer mu je čist obraz važniji od punih džepova i sigurne funkcije. A u našem vrlom Uhljebistanu to je apsolutno nevjerojatno. U Uhljebistanu se posebno cijeni nesposobnost. Posebno se cijeni i šutnja. Uhljebi nemaju tjedne grupe podrške u kojima se ustanu ispred cijele grupe i priznaju da su uhljebi. Neki uhljebi čak ni sebi nisu priznali tko su. O tome se jednostavno ne govori. Šutnja je uhljebističko zlato. Oni se ne trude napraviti pravu stvar. Oni se samo trude ne raditi. Točka.
I zato je ovaj postupak toliko oduševio Hrvatsku. Marin Strmota bio je toliko izmoren od borbe s disfunkcionalnim vjetrenjačama i umjesto da uživa u uhljebističkom raju, odlučio je ne tratiti svoje znanje. Napravio je nešto moćno pa je stao na žulj moćnicima koji će mu u budućnosti sigurno zatvoriti neka vrata. Jer je progovorio. Jer je bio iskren. Jer je postupio časno. A u tim se krugovima slijepa odanost i šutnja cijene više od časti. Pretpostavljam da je prije toga iscrpio apsolutno sve mogućnosti poboljšavanja sustava djelovanjem iznutra i jednostavno više nije mogao izdržati. Jednostavno više nije mogao tratiti svoje znanje i energiju.
Neki mu zamjeraju što je odustao od borbe za bolje sutra. Ali nije. Odustao je od sudjelovanja u inertnom sustavu koji ima mogućnost donošenja pozitivnih promjena, ali je ne koristi dovoljno. Odustao je cirkusa. Od folklora. Vratio se na fakultet gdje će barem moći ukazati na trendove i sugerirati kako nešto poboljšati. Uz malo sreće, bit će i onih koji slušaju.