OŠTRI REZOVI

Kako je strah istjerao snjegoviće iz Velike Gorice

Staša Sahman / FACEBOOK

Vrag je opet pobijedio, natjerao je ljude da budu sretni kada nanose zlo drugima, snjegovićima koji se ne plaše nego rugaju strahu. Sada su valjda sretni gledajući protjerane snjegoviće

Koja pobjeda đavla! Rastjerao je snjegoviće. Ako je ikada igdje vrag pobijedio, bilo je to u Velikoj Gorici prije par dana kada je zabranio smijeh. I naravno da se vrag za tu priliku poslužio riječima dobrote, tražeći zaštitu osjećaja. Svojih.

Uvijek su stare babe govorile da “to nebu dobro”. To im je bio osigurač pred svime što nisu razumjele i prihvaćale u svom staračkom svijetu. Nisu, naravno, sve bile takve, ali gotovo da svaka obitelj, pa tako mora i kvart, selo i grad, mora imati nekoga koji kao da je izletio iz narodne bajke i hoda okolo gunđajući protiv kiše, sunca, hladnoće, vrućine, brzih ljudi, dječjeg smijeha, televizora u boji, mobitela po džepovima i svih čuda koja nisu postojala u to neko doba kada su babe ili djedovi bili mladi, a ne nalik vješcima i vješticama. Mora da netko takav živi u Velikoj Gorici. Možda i više njih. Ne izgledaju vragovi kao ružne vještice jer, ne zaboravimo, nije vrag ružan i crn, bude on i lijep i zavodljiv.

Opisala je to davno Ivana Brlić Mažuranić u bajci o onoj šumi. Karta vještica govori da je vještica bilo i u tom području Velike Gorice i da bi ljudi, kada bi ih se dočepali, bili grozno okrutni prema njima ne shvaćajući u svojoj želji za krvlju da, ustvari, slušaju pravog đavla koji ih uči kako biti zao prema drugome. Jer, nije vražje da bude sretan kada su ljudi sretni, nema tada posla. Njegovo je da njeguje mizeriju i tugu, čuva nesreću i suze i brani ih kao najvrednije na svijetu.

Tada je vrag u svom elementu, tada je on glavni i tada je važan. U Velikoj se Gorici pojavio umjetnik, čovjek koji nikada nije dopuštao svijetu da ga promijeni, nije se prilagođavao i paktirao s propisanom ljepotom, nego je uvijek slikao i izrađivao likove koji su bili, onako, rubno strašni. No, to je bilo samo ako ljudi ne bi vidjeli osmijehe na svim stvorenjima koja je izrađivao. Igra se Zdenko Bašić, taj čovjek bez namjere da moli za dopadljivost, sa svijetom prikazujući ga malo zastrašujućim, ali svakako neobičnim i zanimljivim. Njegovi likovi, sve što je on napravio, iskazuju dobrotu. I tako je napravio naizgled strašne snjegoviće, nekoliko skulptura od stiropora, dao im obilježja koja bi mogla prepasti nekoga tko je naučen samo na divotu davnog Disneyja.

Napravio ih je u okviru Perun Božića, obilježavanja poganskih običaja, rugajući se strašnim likovima kojima su se plašila djeca ne bi li bila poslušna roditeljima u doba kada život nije bio moderan, nego težak i siromašan, kada se odgajalo strahom i šibom. Naravno da su trebali smiriti klince koji bi skakali po malim kućama. Vjerojatno je u njima bilo teško mirnim ljudima, kamoli djeci koja se smiju, vrište i skaču naokolo jer su djeca. I trebaju biti takva. Bila bi fora da je ideja Perun Božića, zabave za Velikogoričane i sve koji navrate u taj gradić nadomak Zagreba, ostala na tome da se svi narugaju i zabave igrajući se s običajima, legendama i maštom.

Bila bi fora da se organizatori i pokrovitelji Perun Božića nisu uplašili gnjeva vjernika koji su rekli da im se ovi, drugačiji snjegovići rugaju, ne poštuju njihove religiozne osjećaje. A, ustvari, nije im se svidio smijeh. Nisu podnijeli da bi zabava koja se igra poganskim običajima mogla ispasti dobro i zanimljivo. U redu su im kuhano vino i kobasice, galama i svirka, malo predbožićnog kiča, jer mora biti kičasto, ali im nije u redu ako se pojave i snjegovići koji se ne plaše, nego rugaju strahu. Pa su za mir svoga Božića istjerali snjegoviće. Na zimu. Sada su valjda sretni, gledajući protjerane snjegoviće. To je ta pobjeda vraga. Opet je naveo ljude da budu sretni kada su zli.

Izdvajamo