NE RAZUMIJE DIPLOMACIJU

Kako je Trump propustio priliku da sruši vlast u Iranu i doveo svijet na rub rata

U.S. President Donald Trump speaks to reporters as he departs for travel to a campaign rally in Florida from the White House in Washington, U.S. June 18, 2019. REUTERS/Jonathan Ernst
REUTERS

Iranski slučaj pokazuje koliko je opasno kad je na čelu velesile osoba koja ne razumije međunarodne odnose

Ekonomija stvarno dobro stoji, potvrđeno je da nije bilo dosluha s Rusijom tijekom predsjedničke kampanje. I, treba priznati, američki predsjednik Donald Trump svijetu je otvorio oči kad je riječ o Kini: ta zemlja zlorabi svoj položaj, ne ponaša se tržišno i fer, kupuje tuđu tehnologiju na svjetskom tržištu, a svoje tržište drži zatvorenim. U Trumpovu trgovinskom ratu s Kinom nije sve bajno, no svijet je postao svjestan da se s Kinom mora i može razgovarati i drukčije.

Neki bi skromniji američki predsjednik bio zadovoljan takvim skorom nakon nešto više od dvije godine mandata. Ali, Trump je htio više. Pa je pokušao podjarmiti sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una, ali ovaj mu je, kad je shvatio da SAD stvarno želi da se liši nuklearnog oružja, uredno dao košaricu. Ali Kimovo pristajanje na sastanak u Singapuru imalo je dugotrajno negativan učinak: Trump je pomislio da na isti način, dakle pritiskom, može za pregovarački stol dovesti bilo koju silu čija politika ne odgovara Washingtonu. I tako mu se idealno slučilo: s jedne strane mehanizam pritiska, s druge uništavanje ostavštine Baracka Obame i Trump se prije nešto više od godinu dana povukao iz nuklearnog sporazuma s Iranom.

Treba reći da Trumpova kritika tog dokumenta ima temelja: vremenski je ograničen, ne odnosi se na problematiku balističkih projektila, ni na koji način ne limitira iranski destruktivni utjecaj u regiji. Ali jednako tako treba reći da pokušaj uništavanja jedinog sporazuma međunarodne zajednice s Iranom oko nuklearnog programa znači zatvaranje komunikacije, prelazak iz kooperativnog u konfliktni modus operandi. Ono što svijetu sada najmanje treba je kriza u Perzijskom zaljevu. Oni stariji sjećaju se prve naftne krize, pa iračko-iranskog rata i svih negativnih posljedica koje je imao na globalnu ekonomiju. Koja je sada u neprestanom rastu još od 2010.  (Hrvatska je kasnila samo pet godina) i čijem su daljnjem pozitivnom razvoju glavne prijetnje: trgovinske tenzije i geopolitičke krize. Dakle, ne ekonomske, nego političke.

Iran se našao u škripcu jer je SAD obnovio sankcije, velike ne-američke kompanije pobjegle su zbog straha od mogućeg gubitka prava na poslovanje na američkom tržištu i zemlja je doživjela ekonomski slobodan pad. Javnost nije zadovoljna, ali njezin se bijes sada lako može kanalizirati prema izvoru “svih problema”: sotonskoj Americi. Vlast, kako mule i ajatolasi tako i dio sekularnog sustava sklonog reformama, ujedinjava se: pad jednog znači probleme i za drugog. Pa retorika religijskog lidera Alija Hamneija i predsjednika Hasana Rohanija sada djeluje usuglašeno.

Iran u takvim okolnostima ne smije sjediti prekriženih ruku. Mora nešto poduzeti kako bi u očima svoje javnosti pokazao da djeluje, ali i kako bi međunarodnoj javnosti dao do znanja da neće trpjeti američku samovolju. Ako je Teheran odgovoran za nedavne napade na tankere, tada im treba odati priznanje da su to napravili vrlo mudro: dovoljno snažno da izazovu međunarodnu reakciju, preslabo da bi zahtijevalo odmazdu. Energetska tržišta to su odmah shvatila i cijena nafte nije bila pretjerano kolebljiva.

Trump se tako doveo u vrlo neugodan položaj: ni neki bliski saveznici nisu skloni neupitno uperiti prst krivnje prema Teheranu.

A ako to i naprave, što Trumpu ostaje da učini? Ne može nametnuti oštrije sankcije, a vojna operacija - vidi gore dio o ekonomiji - nikome ne odgovara. Jer, Iran bi u takvom najcrnjem scenariju mogao računati na podršku Rusije i Kine. Ne otvorenu, ali podršku. Konačno, Trump je obećao da neće ući ni u kakav novi rat.

Teheran je već desetljećima pod sankcijama i čini se da u sadašnjim okolnostima više izgleda za uspjeh ima njegova strategija “maksimalne strpljivosti” nego američka “maksimalnog pritiska”. Trump bi mogao i otići za godinu i pol. A s demokrat(kinj)om u Bijeloj kući karte bi se nanovo dijelile.

Iranski slučaj pokazuje koliko je opasno imati na čelu globalne velesile osobu koja ne razumije međunarodne odnose. Trump je nastupio transakcijski, po obrascu “ja sam jači i diktiram uvjete”. I dao se navući da povjeruje svom savjetniku za nacionalnu sigurnost Johnu Boltonu da će Iran pokleknuti pod pritiskom. Ne shvaćajući da je takvim pristupom trajno izgubio mogućnost da postane “iranski Nixon”: predsjednik koji će Teheran učiniti saveznikom.

Naime, nakon što je iranski nuklearni sporazum stupio na snagu i sankcije ukinute, Iran se počeo otvarati, javnost je bila zadovoljna tim procesom i počela sve glasnije izražavati svoje nezadovoljstvo krutom teokratskom vlašću. Da je bilo mudrosti, trebalo je poticati taj proces koji bi vjerojatnije doveo do toliko potrebnih unutarnjih promjena u Iranu.

Ključna riječ je proces: Trump je nestrpljiv, nema vremena i ne razumije da neke stvari traju godinama. I zato sada imamo jednu od najopasnijih kriza u proteklih 50-ak godina koja bi se, bilo čijom nepažnjom, mogla u trenutku oteti kontroli. A onda je gotovo siguran pad u spiralu nasilja. Globalnog.

Izdvajamo