Kako Lijepu našu pretvoriti u Ružnu našu? Ono što dosad nikome nije uspjelo, uspjelo je organizatorima Europskog prvenstva u rukometu. Izvrgnuli su ruglu početke dviju splitskih utakmica odabirom izvođača i načinom pjevanja državne himne. Netko će zacijelo reći kako to uopće nije važno nakon oba uspjeha naših u ogledima sa Srbijom i Islandom, no kako komentari u medijima ne posustaju, čini se da ipak nije svejedno kako nam to zvuči himna pred cijelim svijetom. A zvučala je u oba slučaja onako kako ne bi smjela ni u amaterskim prigodama.
Jedna od najljepših
Počelo je s klapom Sv. Juraj Hrvatske ratne mornarice na utakmici sa Srbijom. Ušima je bilo teško povjerovati kako to Lijepa naša može biti tako anemična, intonacijski nedefinirana, loše ozvučena... Ipak progutala se, a uspjeh naših sportaša učinio je da ode bar u privremeni zaborav. Ali, ne lezi vraže, eto je opet prije početka tekme s Islandom, sada u “novom” ruhu, urlatorsko-opernom iz grla Žane Marendić Bučević. E sada se ušima nije trebalo nego moralo povjerovati. Lijepa naša otišla je, nadajmo se ne u nepovrat, ali za sad u zbirku kurioziteta koji nam ni malo ne služe na čast.
Hrvatska himna jedna je od najljepših uopće, po tekstu Antuna Mihanovića a još možda i više za one koji ne znaju hrvatski, dakle za strance, po glazbi Josipa Runjanina. Melodiozna, pjevna, lirska, miroljubiva, nimalo agresivna u glazbenom izričaju, a opet uznosita i milozvučna baš svakom tko se u glazbu imalo razumije. I zato je doista teško shvatiti kako se od takve glazbe može učiniti ono što se u Splitu orilo iz petnih žila dotične pjevačice. Jer kričati himnu nije baš ni malo domoljubno već prostački i primitivno, da i ne spominjem poštivanje notnoga zapisa koji niti u jednom znaku ne propisuje buku već upravo znalački zapjev melodije, umjerenu dinamiku, a ponajviše toplu, emocionalnu interpretaciju.
Ružna naša
U oba slučaja, i kod klape i kod pjevačice, sudarile su se dvije očite suprotnosti. Koliko je Lijepa naša u klapskoj izvedbi zvučala poput dosadne uspavanke, toliko je kod rečene solistice otišla preko svake granice nekadašnjih urlatorskih “senzacija”. Krivo, i jedno i drugo. No tko je zapravo pravi krivac? Netko će možda okriviti “tonce” koji su klapi izobličili zvuk, a time i intonaciju, dok su za solisticu okrenuli sva pomagala ozvučenja na najglasnije moguće?
Bit će da je problem ipak u odabiru izvođača, dakle organizatora, koji se nisu konzultirali sa strukom tražeći najbolju varijantu izvođenja Lijepe naše. A ima ih u nizu inačica, zborskih i zborsko-instrumentalnih, od one još uvijek najbolje instrumentacije Jakova Gotovca, do suvremenih obrada današnjih skladatelja. I upravo je temeljna varijanta zbora i orkestra jedina koja pristaje izvorno strukturiranom obliku Lijepe naše, za razliku od nekih drugih himni koje se izvode ponekad solistički i ne zvuče loše, ali baš ne i dobro. Kao da se sve više i sve češće priklanjamo američkoj solističkoj izvedbi, no ona je sasvim druga priča i nema nikakve veze s našom, osim imitacije običaja koji nam se, kao što smo čuli, nemilosrdno obio o uši. I zdravu pamet!
Treba svakako još nešto reći s obzirom da se radi o Splitu. Tamošnje Hrvatsko narodno kazalište ima izvrstan zbor. Zbog čega je zaobiđen? U suradnji s orkestrom, kazališnim ili onim Hrvatske vojske, Lijepa naša dobila bi ruho koje zavređuje. Ovako je postala neshvatljivo Ružna naša parajući uši, i u konačnici potirući struku, a izazivajući zgražanje onih koji su od glazbene struke daleko ali su u suglasju s dobrim ukusom i zdravim razumom.
Pop inačica
I još nešto, možda i blasfemično ali i moguće. Ako nam je klasična Lijepa naša “staromodna” za ovakve prigode ne bi li bilo bolje da se od vrsnih splitskih glazbenika, ne nužno “ozbiljnjaka”, naručila neka vrsta pop aranžmanske inačice? Bilo bi to manje u koliziji s člankom 19 Zakona o grbu, zastavi i himni RH koji kaže, između ostalog: “Ne smije se izvoditi na način i u prilikama koje vrijeđaju ugled i dostojanstvo RH”. Ovako, uvrijedili su se ugled i dostojanstvo glazbe što, dakako, nije kažnjivo, ali je tugaljivo i neprofesionalno.