Posljedice govora mržnje vjeroučitelja, koji je završio u pritvoru jer je na školskom satu, među ostalim, tumačio da je Srbima trebalo nabijati glave na kolac, poprimaju zastrašujuće razmjere. Učenici koji su prisustvovali mahnitanju vjeroučitelja podijelili su se oko njegove krivnje, a djevojčica koja ga je osudila od svog šulkolege dobila je poruku sličnu kakvu je vjeroučitelj namijenio Srbima - “nabit ćemo te na kolac”.
Kako dalje?
Za edukaciju odraslih očito je kasno (nismo bez vraga zadnji u Europi po cjeloživotnom obrazovanju). Ostaju djeca koja će kroz edukaciju učiti jedno, a u suživotu s odraslima gledat će drugo. Na primjer, one ploče koje strše na pročeljima škola po Hrvatskoj na kojima piše - Ovo je mjesto nulte tolerancije na nasilje. Svima je jasno da je nulta stopa nasilja, kako u školi, tako i u obitelji i društvu, nepostojeća. I da se nasilnici provlače. Kao što bi mogao na sudu vjeroučitelj, ne skupi li se dovoljno svjedoka.
Koje su greške sustava?
Iako je vjeroučitelj dobio izvanredni otkaz u ekspresnom roku, nema odgovora na pitanje: je li moguće da je i u ovome slučaju “susjed bio baš drag i mio”? Da u školi baš nitko ništa ranije nije primijetio? Možemo se zgražati nad vjeroučiteljem još koji dan, ali takvih ima posvuda, a neki od njih odrade i puni radni vijek “obrazujući” djecu. Imamo divnih učitelja, imamo i onih s čijih mobitela trešti Jure i Boban. I onih koji umjesto matematike drže političke govore, i onih koji djecu nazivaju kretenima. I to mogu jer su takvi zaštićeni bolje od Prunella modularis (ptičice poznatije po imenu sivi popić).
A može li gore?
Da, nažalost. Uskoro Hrvatska dobiva prvu slikovnicu o istospolnim obiteljima. Kreću novi naleti mržnje zaobiteljaša. Francuzi nam se mogu slatko nasmijati: dok se u Hrvatskoj pjene na prvu gay knjižicu, njihovi su klinci te iste prelistali prije 20-ak godina. U vrtićima. Po preporuci državne vlasti. Pod obavezno.