SUBOTNJA MATINEJA

Kako se piše veliki nacionalni roman u društvu u kojem svi kao hulje šute

Spanish writer Fernando Aramburu poses during a photo session in Paris on April 5, 2018., Image: 367796823, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, AFP
Profimedia, AFP

Fernando Aramburu

“Patria” je ona knjiga koju bi trebao pročitati svaki punoljetni Hrvat, osobito takav koji se diči svojim domoljubljem, i još takav koji inače ništa ne čita. To bi bilo od nacionalnog interesa

Selo, dvije međusobno bliske obitelji, borba za državnu samostalnost, naše doba. Otac bogatije obitelji vlasnik je male špediterske tvrtke, u slobodno vrijeme bavi se bicikliranjem niz pokrajinu. Majke su dobre prijateljice, djeca se međusobno zaljubljuju, sve je, zapravo, vrlo idilično, čak su i istoga, u selu poželjnog, etničkog podrijetla i umnogome sličnih ideoloških stavova. Govore svojim jezikom, euskerom, koji nije u lingvističkom srodstvu ni s jednim drugim jezikom, i već su na osnovu toga u stanju jasno diferencirati vlastitu zajednicu od veće i prevlađujuće zajednice čiji jezik, naravno, poznaju, a koja im nameće državni okvir.

Idila traje sve do trenutka kada borci za državnu samostalnost od špeditera zatraže danak, kakav organizaciji plaćaju svi boljestojeći građani. On plati, ali oni traže opet, i opet. U jednom trenutku on više ne može, pa traži dogovor. U isto vrijeme, stariji sin one druge, siromašnije porodice, uključen je u oružanu borbu.

Sa stanovišta prevlađujuće zajednice i države, te međunarodne zajednice unutar koje je država dobro uklopljena, borci za državnu samostalnost i slobodu su teroristi. Sa stanovišta sela oni su svojevrsna povijesna nužnost, okvir za svakodnevicu, element kolektivnog identiteta koji se ili prihvati, ili odbaci. U slučaju da se odbaci, preostaje iseljenje i ono sve što selidba pod prisilom podrazumijeva.

Umjesto da se dogovore sa špediterom, borci za državnu samostalnost izvrše atentat na njega. Više im je u tom trenutku vrijedila njegova glava od novca koji su od njega mogli dobiti. Trebao im je herojski čin.

U tom trenutku započinje ona velika priča o rascjepu između dvije obitelji, koja je dvostruko simbolična. S jedne strane metafora je to cijepanja društvene zajednice, ali je s druge strane i metafora rascjepa unutar čovjeka. Postoji trenutak u povijesti zajednice u kojemu rascijepljenost postaje način postojanja, postaje Identitet. Društva sposobna za autorefleksiju taj će trenutak prepoznati. Ona druga nastavljaju živjeti u laži i nastavljaju putem vlastitog propadanja i iščezavanja, s državom ili bez države, to je svejedno. Roman, književnost općenito, sredstvo su društvene autorefleksije.

No, priča, ovako skicirana, linearna je i samim tim nezanimljiva. Što, naravno, ne znači da je svako linearno pripovijedanje nazanimljivo, dobar pripovjedač će prepoznati kako priču valja ispričati. A ne samo da je dobar pripovjedač, on pokazuje zašto je književno pripovijedanje u dvadeset i prvom stoljeću nezamjenjivo i nenadomjestivo. Priča je voda. Od nje je načinjeno sve drugo što nije kamen ili zemlja.

Svoj roman Aramburu sastavlja od kratkih i vrlo kratkih poglavlja, nikad dužih od pet stranica, koja su gotovo u pravilu narativno zaokružena i uobličena u kratke priče. Njihov je raspored uvjetovan delikatnom dramaturgijom romana. Vrlo brzo saznajemo da je Txato ubijen, znamo tko ga je ubio, slutimo (možda nam je slutnja kriva?) i tko je potegao oroz, a u isto vrijeme, ili još prije toga, saznamo i na koji način to promijeni odnose u selu i između dviju obitelji, ali svejedno u najvećoj napetosti, zorno, skoro ne dišući, ili kratko udišući i izdišući, kao da nam se na grudi svalila stijena, bez prekida čitamo i u rekordnom roku pročitamo šeststo stranica. Nije ovo knjiga koju bi čitatelj razvlačio iz čistog zadovoljstva. Nema tu zadovoljstva, ovo je suđenje. Ali ne akterima, nego nečemu ili nekome tko je prethodno u samom čitatelju već postojao, kao osoba, ili kao niz osobnih iskustava.

“Patria” je na hrvatskom objavljena u gluha kolovoška doba, kod zaprešićke Frakture. Odličan prijevod Željke Somun. Knjiga bi, iz niza književnih i neknjiževnih razloga, trebala postati nacionalni bestseler, naravno pod uvjetom da u Hrvatskoj još uvijek ima dovoljno odrasloga pismenog svijeta, mozgova koji nisu trajno oštećeni nečitanjem, integriranih ličnosti koji ne pate od smartfonovskih poremećaja pažnje… Najprije, “Patria” ima sva obilježja velikoga, tradicionalnog europskog romana, napisanog tako da se čitatelju čini da drukčije nije mogao ni biti napisan, s društvenom i porodičnom dramom, te s nekoliko melodramatskih vrhunaca i finala, koja čovjeka samo što ne dotuku.

Ali zbog još nečega silno je važno odmah pročitati ovaj roman: riječ je o velikom baskijskom, a onda i španjolskom nacionalnom romanu, o epskom tekstu koji svjedoči povijesno iskustvo, kulturu i identitet zajednice, onako kako to čine neki veliki romani devetnaestog i prve polovine dvadesetog stoljeća (na um mi padaju “Rat i mir”, “Život i sudbina” Vasilija Grossmana, Lalićeva “Lelejska gora”…), samo na posve drugi način. To su oni romani bez kojih je zajednica slijepa, jer se bez njih uglavnom i ne zna što se to s nama dogodilo.

Pripovjedač se od povjesničara ili političara razlikuje uglavnom po tome što pripovjedač nikome ne drži stranu. On je na strani onih o kojima pripovijeda. Pa ako, recimo, učini tako ubojit izbor kakav čini Fernando Aramburu i pripovijeda o dvije obitelji, onoj ubojice i onoj ubijenoga, on mora biti i onaj koji puca, i onaj u kojeg puca, i mora biti u koži, u glavi, u srcu svih koji za njima ostaju, a čiji su životi atentatom izmijenjeni. Pritom, on ne smije potonuti u moralni relativizam, ne smije svoje junake prikazati kao nedužne žrtve velike povijesti, niti im na bilo koji drugi način olakšati položaj.

Kada piše o ETA-i, on nije obavezan europskim ni španjolskim političkim bontonom, unutar kojeg je ETA samo jedna od terorističkih skupina, a terorističke skupine se, unutar rečenog političkog bontona, od oslobodilačkih pokreta razlikuju upravo po tome što se njih diskvalificira bez pokušaja razumijevanja; suprotno tome, za pripovjedača je ETA društvenopolitički kontekst njegova romana. On nije tu ni da ga prihvaća, ni da ga odbacuje. Pripovjedač pripovijeda, i to čini pod svaku cijenu, tako što razumijeva svaku perspektivu unutar romana, i svaku predstavlja kao svoju vlastitu. Jedino tako može.

Baski su, kao i Španjolci općenito, pismeniji od Hrvata i susjednih im zajednica. “Patria” je napisana na kastiljanskom, dakle na najvećem i prevlađujućem španjolskom jeziku, objavljena je 2016, i prodana u više od pola milijuna primjeraka. U jednom intervjuu Aramburu potvrđuje da knjige nema u izlogu i na policama knjižare u selu o kojem u “Patriji” piše, ali da je drže ispod pulta, a da je seljaci, iz opreza, radije kupuju u gradu. Seljaci koji čitaju, knjige po selima? Možemo li to razumjeti? Ako ne možemo, onda nam nerazumljivom ostaje i mogući utjecaj i odjek ove knjige.

Knjigu čitaju i jedni, i drugi, jer je potrebna i jednima i drugima, upravo zato što je onaj rascjep unutar jednoga sela, jedne zajednice i svakog pojedinca unutar nje, nešto što pripada svima, i što nije uvjetovano time jeste li se stjecajem prilika, porodičnom poviješću ili vlastitom odlukom, zatekli na strani (trenutno) poraženih, dakle ETA-e i baskijskih suverenista, ili na strani (trenutnih) pobjednika, dakle onih koji se protive terorizmu, oružanoj borbi, stvaranju baskijske države od dijela španjolskog i francuskog teritorija.

“Patria” nije zagovor tobožnjega nacionalnog pomirenja, jer žrtve se u civiliziranom svijetu ne izmiruju s ubojicama, niti književnost služi u te svrhe, “Patria” je roman o nastavku života unutar vlastite podvojenosti, jer istovremeno baštiniš iskustvo ubojica i ubijenih.

Teroristi čine saučesnike od vlastitog naroda, sve dok od njega ne načine kolektivnog terorista. Ili kolektivnog borca za stoljećima snivanu slobodu i neovisnost. Oni koji šute, bivaju saučesnici u ubojstvu. Oni koji progovore, postaju nacionalni izdajnici. Šuti se zato što drukčije ne može, šuti se iz kukavičluka. “Točno. Jer sam kukavica poput njega i poput tolikih drugih koji upravo sad, sigurno, u selu, šapću da ih tko ne čuje: kakvo divljaštvo, nepotrebno prolijevanje krvi, tako se ne gradi domovina. Ali nitko neće prstom maknuti.

Do sad su već sigurno šmrkom oprali ulicu da ne ostane ni trag zločina. Sutra će posvuda šuškati, ali u osnovi sve će ostati isto. Ljudi će pohrliti na sljedeće demonstracije potpore ETA-i, svjesni da je dobro da budu viđeni u masi. To je zalog koji se plaća da bi se mirno živjelo u ovoj zemlji gdje svi šute kao zaliveni.”

Roman Fernanda Aramburua nije napisan na euskeri, nego na onom većem materinskom autorovom jeziku, na kastiljanskom španjolskom. Aramburu, međutim, ne živi u Španjolskoj, nego je od 1985. u Njemačkoj, gdje radi kao profesor španjolskog jezika. Velike nacionalne romane u malim narodima pišu izopćenici i otpadnici. Ili ih ne napiše nitko.

Izdvajamo