Za nešto više od godinu dana građani Europske unije glasat će za zastupnike Europskog parlamenta. Prvi put na njima neće glasati Britanci, čija bi država trebala napustiti EU u ponoć 30. ožujka 2019., s dogovorom s Unijom ili bez njega.
Kao i prije svakih europskih izbora građane će se pokušati animirati da u što većem broju glasaju jer je do sada stalno bilježen značajni pad postotka ljudi koje to zanima. U EU su u tijeku konzultacije o izmjenama i promjenama koje se moraju obaviti prije ovih izbora, kojima će se još jednom utvrditi ukupan broj zastupnika u budućem sazivu te koliko koja država članica ima zastupničkih mjesta. U Europskom parlamentu već je usvojena odluka o raspodjeli mjesta, prema kojoj će Hrvatska dobiti jedno mjesto više.
No, više od broja mjesta u Europskom parlamentu pozornost u Bruxellesu i drugim glavnim gradovima privlači pitanje Spitzen kandidata, odnosno način izbora nasljednika Jeana-Claudea Junckera kao predsjednika Europske komisije. Iako Europski parlament snažno gura nastavak te ideje, koja je prvi put testirana na prošlim europskim izborima, među državama članicama ovaj put postoji veći otpor. Ne žele da se automatski primoraju na izbor određenog kandidata, čime Vijeće gubi dio političke moći.
Jean-Claude Juncker prošli je tjedan podržao načelo Spitzen kandidata, ali njegove ideje idu dalje. On čak predlaže da se ujedine funkcije predsjednika Europske komisije i Europskog vijeća, što će teško proći.
Na prošlim izborima glavne su političke skupine u Europskom parlamentu predložile svoje kandidate za predsjednika Komisije. Tako je Juncker, tada premijer Luksemburga, bio kandidat Europske pučke stranke. Guy Verhofstadt, nekadašnji predsjednik belgijske vlade, bio je kandidat Liberala, dok je Martin Schulz, u to vrijeme predsjednik Europskog parlamenta, bio kandidat Socijalista. Kandidat one skupine koja osvoji najviše mjesta u Europskom parlamentu dobio bi mjesto predsjednika Europske komisije. Tako je Juncker dobio sadašnju funkciju, ali nije išlo glatko u Vijeću jer su se neke države protivile takvom automatizmu.
Oni koji su za održavanje načela Spitzen kandidata, a među podržavateljima je i hrvatski premijer Andrej Plenković, kao argument navode demokratski legitimitet takvog kandidata. No, to je mit. Naime, na izborima za Europski parlament oni glasaju po nacionalnim zakonima o kandidatima iz svoje države koji će ih predstavljati u Bruxellesu i Strasbourgu. Imena kandidata za predsjednika Europske komisije nisu na listi. Istina je da se ti kandidati predstavljaju javnosti, putuju po Europi i traže glasove za kandidate iz svoje stranke. Istina je da oni tako bolje upoznaju i Europu i neka mjesta gdje inače možda ne bi išli. Tako se doista i bolje pripremaju za buduću funkciju. No, to im ne daje demokratski legitimitet. Takav legitimitet dobili bi jedino ako bi EU išao korak dalje i imena kandidata stavio na listu pa bi građani, paralelno s glasanjem za zastupnike Europskog parlamenta, glasali i za predsjednika Europske komisije.
Prema modelu koji je korišten na prošlim izborima, predsjednik Komisije ne postaje onaj kandidat koji ima najveću popularnost na razini EU među građanima nego onaj kandidat skupine čiji članovi najbolje prođu u svojoj državi. Dakle, Juncker je postao predsjednik Europske komisije ne zato što su ga građani Europe izabrali, već zato što su na izborima dobro prošli CDU u Njemačkoj, Partido Popular u Španjolskoj, Orbanov Fidez u Mađarskoj i tada Karamarkov HDZ u Hrvatskoj. Kako i sada stranke iz skupine EPP-a najbolje stoje u većini država članica, vjerojatno će ta stranka biti najveća u Europskom parlamentu po broju zastupnika i u budućem sazivu Europskog parlamenta.
Tako da već računaju da će i nakon Junckera EPP još jednom imati svog čovjeka za predsjednika Europske komisije. I nije to nevažno jer i stranačka pripadnost igra ulogu u europskoj politici. U Bruxellesu se često može čuti da je Europska komisija preblaga prema Mađarskoj i tamošnjem premijeru Viktoru Orbanu upravo zato što su oni dio EPP-a. Kao glavni favorit za nominaciju iz EPP-a već se spominje Michel Barnier, sada glavni pregovarač EU o Brexitu.
Za Hrvatsku će europski izbori potkraj svibnja 2019. biti prvi sljedeći izbori u državi, ako u međuvremenu ne bude iznenađenja i privremenih izbora. Bilo bi dobro da na njih izađe veći broj glasača nego na prošlima na kojima bilo jako slabo zanimanje. Sa samo 25 posto odaziva građana, Hrvatska je bila među državama s najnižim postotkom u EU.
Spitzen kandidati teško da će hrvatske građane motivirati da u većem broju izađu na birališta. Kakva god bila kampanja, i tko kod bio kandidat za predsjednika Europske komisije, odaziv će ponajviše ovisiti od popularnosti domaćih stranaka. Kampanja za prošle izbore i njena praćenost u medijima bili su lišeni pravih europskih tema. Najviše se pisalo i govorilo o tome kakve će biti plaće zastupnika i tko će se “uhljebiti tamo u Bruxellesu” i tako se stvorio dojam da su ti izbori najvažniji za one koji će na njima biti izabrani kao eurozastupnici.
Izbori u Hrvatskoj dobar su primjer kompleksnosti eksperimenta sa Spitzen kandidatom. Teško je vjerovati da je puno Hrvata glasalo za HDZ samo da bi Juncker postao predsjednik Europske komisije, ili za SDP da bi na čelo Komisije došao Martin Schulz. Zapravo, Hrvati uopće nisu mogli biti sigurni da su svojim glasom birali određenog kandidata.
Političke stranke u Hrvatskoj stvarale su koalicije tako da osiguraju pobjedu, bez obzira na to koliko će mjesta na kraju dobiti. HDZ je okupio takozvani “desni”, a SDP “lijevi” blok. Desni je uvjerljivo pobijedio, ali su na listi pod vodstvom HDZ-a ušla i dva kandidata iz drugih stranaka, Marijana Petir iz HSS-a i Ruža Tomašić iz HSP AS. HDZ je tako za sebe dobio četiri mjesta. Kako je Marijana Petir također dio EPP-a, Juncker je s liste HDZ-a izgubio samo jedan glas, jer je Ruža Tomašić, iako izabrana na listi HDZ-a, išla s Europskim konzervativcima.
A ako je netko u Hrvatskoj želio Martina Shulza za predsjednika Europske komisije, onda je trebao glasati za listu SDP-a. No, ta je stranka prošla još gore od HDZ-a jer su na vrhu liste kandidirali povjerenika Nevena Mimicu za kojeg se znalo da neće ići u Europski parlament, a na mjestima koja jamče prolaz morali su staviti kandidate malih koalicijskih partnera. Tako je SDP, kao druga najveća stranka u Hrvatskoj, završio sa samo dva zastupnika u Europskom parlamentu - Tonina Piculu i Biljanu Borzan. Dakle, toliko se računalo i za Schulza kao kandidata skupine kojoj u Europskom parlamentu pripada SDP.
Na listi koju je vodio SDP izabrani su i Ivan Jakovčić iz IDS-a i Jozo Radoš i HNS-a, premda njihove stranke vjerojatno ne bi prošle prag da su izašle same. Da Picula nije dobio preferencijalne glasove, a da je to uspjelo Miloradu Pupovcu, SDP je mogao završiti samo s jednim zastupnikom. Dakle, u Hrvatskoj su za listu SDP-a morali glasati i oni koji za predsjednika žele Martina Shulza i oni koji žele dati glas Guyu Verhofstadtu. Na kraju su i liberali i socijalisti dobili po dva mjesta iz Hrvatske.
Za velike nacionalne stranke važno je da u političkim skupinama u Europskom parlamentu donesu što veći broj zastupnika. O tome ovisi i kakav će biti njihov utjecaj i što će moći dobiti od važnijih funkcija.
Bit će zanimljivo vidjeti i kako će se sada postaviti HDZ i SDP. Hoće li prioritet dati tome da imaju što više zastupnika u Europskom parlamentu, i time pridonijeti političkim skupinama kojima pripadaju i imati veću ulogu u njima, ili će morati na listi dati mjesta partnerima s dobrim šansama za prolaz i tako stvoriti dojam o većoj potpori među građanima. Sada bi tako kandidati iz HSS-a mogli završiti na listi SDP-a, a Milorad Pupovac na listi HDZ-a. Ako prođu, pitanje je kome će se prikloniti u Bruxellesu, a za kojeg kandidata za predsjednika Europske komisije će se to mjesto računati nitko ne može unaprijed jamčiti.
Pragmatično bi bilo da dvije glavne hrvatske stranke na izbore idu same. Tako će sigurno dobiti više mjesta u Europskom parlamentu. A tko će biti kandidat za šefa Europske komisije za građane će biti manje važno. Sve dok EU ne odluči staviti kandidate na listu, što bi izazvalo velik otpor među onima koji se protive federalizaciji Europske unije.
