SUBOTNJA MATINEJA

Kijevsko-pečerska lavra, Holodomor i Veliki domovinski rat u jednoj gradskoj ulici u kojoj mirišu lipe

Na nebu iznad Ukrajine već je odavno bila prošla ponoć, a svibanj se prometnuo u lipanj, dok se zrakoplov na redovnoj liniji iz Beča spuštao u kijevsku zračnu luku Borispilj. U isto je vrijeme na nebu iznad Europe još uvijek bio svibanj i ponoć je tek trebala doći. Sat je razlike između bečkoga i kijevskog vremena, što putniku, a ni ravnodušnom svijetu, ne znači baš mnogo. Ali taj sat ima simboličko značenje, kao što ga imaju grb ili zastava, a u ime simboličkih značenja ruše se carstva i umiru milijuni onih koji o ovome nikada nisu niti razmišljali, sve dok nije došao taj čas kada je preko megafona oglašeno da će se prije umirati, nego što će se predavati i precrtavati sveti simboli. I zato bi bilo uzaludno vraćati unatrag, prema Zapadu, sve kijevske satove. Nije moguće vratiti se u vrijeme koje je prošlo. Tisuću i koju godinu, u doba svetoga kneza Vladimira, ili samo sat, u doba što vlada na nebu iznad Austrije, jednako je nemoguće.

Hotel se zove Saljut, neobična betonska građevina, projektirana početkom osamdesetih, na izdisajima socijalističkog modernizma, konstruirana i sazidana tako da se promatraču čini da se opire sili zemljine teže. Ili će Saljut pasti ili će uzletjeti, ali hotel niti pada niti uzlijeće, i tako već punih trideset i pet godina otkako je sagrađen. Tko strahuje od pada i od uskrsnuća, neće spavati u ovom hotelu.

A to je, zapravo, savršena metafora Ukrajine, Kijeva, slavenskog bliskog Istoka, što se milosno i prijeteći nadvio nad Europu. Između pada i uskrsnuća balansira nad njom, i tako stoji, a da nikome nije vidljiva njegova uporišna tačka. Ja ga volim, taj svijet, jer je gubitnički i neshvaćen, jer se tako lako od njega okreću glave. Čak mnogo lakše nego i od gladnih u Africi, a da o Bliskom istoku, Palestini i Siriji i ne govorimo. Dovoljno je okrenuti glavu prema Zapadu, i Ukrajina već više ne postoji. A za njom ne postoji ni strašna Rusija. Meni je, međutim, milije gledati tamo. Zbog ukočenja vrata ili zato što mi je bliži njihov mrak od našega svjetla.

Sve važno što će mi se u sljedeća tri dana dogoditi nalazi se u jednoj ulici. Iako nisam turist i plašim se turističkih utisaka - škodljiviji su po duh i organizam od UV zračenja i genetski modificirane hrane - u nekom drugom slučaju ne bih svoje kretanje po tako velikom, raznolikom i otvorenom gradu kakav je Kijev na takav način sveo i ograničio. Ali tako je bilo da se u Lavrskoj ulici našlo toliko toga da nisam iz nje mogao van.

U tih nekoliko stotina metara, ili možda kilometar, teško mi je reći jer nisam je koracima mjerio, između hotela Saljut i Umjetničkog arsenala, gdje se odvio kijevski sajam knjiga, najveći u Ukrajini i najljepši među svim sajmovima koje sam vidio, našla su se dva karakteristična monumenta naše zajedničke epohe, i nekoliko stotina koraka od njih - pupak svijeta.

Tri su pupka svijeta. Vjerujem da postoje i četvrti, i peti, možda još šesti i sedmi, ali mi nisu poznati, a samim tim ni važni, jer svjedočim o svijetu koji znam i od kojega sam načinjen. Ta tri pupka su, starinom pobrojani, Jeruzalem, Kijev i Rim. U Kijevu mjesto naziva Kijevsko-pečerska lavra, niz bijelih crkvenih građevina pod zlatnim kupolama, tim zemnim suncima što preuzimaju sjaj nebeskog Sunca, koje se nalaze na zelenom brijegu, čije se strme padine, uz koje upravo mili dokona studentarija, obrušavaju prema moćnoj, do suza lijepoj, rijeci Dnjepar.

Godine 987. veliki knez Vladimir, poljuljan u svome paganstvu, a možda i svjestan da bez modernizacije nema spasa za njegov narod, šalje izaslanike na sve četiri strane da ispitaju koja je vjera prava. Islam je odbacio zato što zabranjuje alkohol i svinjetinu, pobojao se da je Bog Židove napustio pošto su izgubili Jeruzalem, u zapadnim crkvama nije osjetio ljepotu, ceremonijal mu nije bio uvjerljiv. A onda je u Konstantinopolju doživio istočnu liturgiju, čuo je to blago, duši blisko pojanje, te je poslije govorio: “Mi više nismo znali jesmo li na nebu ili smo na zemlji!” Priklonovši se pravoslavlju, “u jedanaesti sat, pred sam kraj svijeta”, veliki knez Vladimir započinje stvaranje velike ruske kulture, iz vasionske se mašte rađa Rusija, a usporedo s njom, uglavnom manje vidljiva, ali za naša mjerila ogromna, pluralna, šarena i paradoksalna, Ukrajina.

I kao što je svaki pupak vezan u čvor u koji su spletene zbunjujuće suprotnosti i razlike - tako da ni Jeruzalem, a ni Rim nisu jednoznačna mjesta, niti izvorišta i istočnici Jednoga, tako ni Kijev i Kijevsko-pečerska lavra, osnovana 1051, tri godine pred raskol zapadne i istočne crkve, kao niz manastira po pećinama (pečera je pećina, špilja), nije istočnik jednoga kulturno-povijesnog identiteta. Premda preostali crkveni objekti unutar lavre - ostali su pretvoreni u muzejsko-galerijske i kulturne prostore - pripadaju Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi Moskovske patrijaršije, nad kojom vlada patrijarh moskovski Kiril, a ne Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi Kijevske patrijaršije, kojom vlada patrijarh Filaret, i koja nije kanonizirana unutar pravoslavnog svijeta, u simboličkom smislu ovo je mjesto odakle su potekle i Rusija, i Ukrajina. Bilo bi to jednostavno za shvatiti, kad ljudima krv ne bi udarala u oči i kad u svijetu oružja ne bi tako nepopularne bile višestruke pripadnosti, kako ljudi i naroda, tako i mjesta, zemalja, gradova i ulica.

Niže, niz Lavrsku ulicu prema hotelu, dva su monumenta. Onaj stariji je klasični, dobro izvedeni obelisk, posvećen stradalima u ratu 1941. - 1945, koji se, po Staljinovoj ideji i od njegovih vremena, naziva Velikim domovinskim ratom. Spomenik je, naravno, uščuvan, uredan i održavan, ljudi se vrzmaju oko njega, fotografiraju se, ostavljaju cvijeće - mlada djevojka, očito turistkinja, upravo pali svijeću; Bog zna što je ovdje njezina priča… - i baš ni po čemu se ne čini da bi Ukrajinci ili Kijevljani mogli imati problem s onim što komemorira ovaj monument. Jer nije tu riječ samo o borbi protiv fašizma i o herojskoj sovjetskoj pobjedi nad Hitlerom i njegovim saveznicima, nego i o vremenima rusko-ukrajinskog jedinstva, koje, što se Ukrajinaca tiče, niti je bilo ravnopravno, niti je bilo slobodno odabrano. Ni činjenica da na istoku zemlje već četiri godine traje rat ništa nije promijenila u držanju ovog obeliska i njegovoj simboličkoj uspravnosti.

Između obeliska i lavre drugi je spomenik, posvećen žrtvama holodomora ili gladomora, kada je tokom 1932. i 1933. usljed prisilne kolektivizacije i suludih državnih kvota nekoliko milijuna sovjetskih seljaka, najviše u Ukrajini kao žitnici zemlje, svisnulo od gladi. Je li se radilo o ciljanom iznurivanju Ukrajinaca i ubijanju njihove volje za kulturnim, nacionalnim i državnim subjektivitetom, kao što se danas vjeruje u Ukrajini i čemu su skloni pojedini istraživači, ili o Staljinovoj bešćutnoj ludosti i pokušaju da se od seljaka otme više nego što imaju i nego što mogu posijati i požnjeti, kao što vjeruju oni koji se pozivaju na činjenicu da su u isto vrijeme, u drugim dijelovima Sovjetskog Saveza, uključujući i Rusiju, također masovno umiralo od gladi, to skoro da i nije najvažnije. Prema najkonzervativnijim procjenama, od gladi je tada umrlo između dva i pol i četiri milijuna Ukrajinaca.

Spomenik je podignut 2008, na inicijativu tadašnjeg predsjednika Viktora Juščenka, te, na žalost, prema konceptu narodnog umjetnika, naivca Anatolija Hajdamake, realiziranog uz pomoć arhitekata. Nije teško zamisliti kako bi mogao izgledati rad nekoga naivnog umjetnika pastoralno-domoljubne inspiracije kada se uveća do monumentalnih razmjera. Tako je jedan strašni događaj, i jedna od najvećih povijesnih i porodičnih trauma i inače istraumatiziranog ukrajinskog svijeta, obilježena nevjerojatno nelijepom i neskladnom zlaćanom građevinom koja simulira golemu zapaljenu svijeću nakićenu križevima i koja, zapravo, podsjeća na džamijski minaret, izniknuo iz neke kurdistanske sirotinje. Između njega i onoga hladnog sovjetskog obeliska neopisiv je estetski nesklad - u sovjetsku korist. O razlozima estetske degradacije koja je nastupila s padom komunizma, i koju s Ukrajincima dijelimo kao element zajedničke sudbine i zajedničkog propadanja u uzdizanju, jednom će se pisati knjige.

I na kraju: Umjetnički arsenal. Savršeno koncipiran i arhitektonski uređen prostor devetnaestostoljetne tvornice oružja, i u njemu sajam ukrajinskih izdavača, sajam knjiga i autora, sajam dizajnera, kaligrafa, ilustratora i slikara, sajam izdavaštva za djecu… Mjesto na kojem se danima, paralelno na desetak odvojenih pozornica, odvijaju književni programi, a ljudi čekaju da kupe kartu za sajam, u redu koji se, vrlo uredan i miran, pruža nekoliko stotina metara niz Lavrsku ulicu, sve do pred spomenike holodomoru i domovinskom ratu, nešto je što, zapravo, ne mogu dopričati i opisati ni svojim ukrajinskim prijateljima - ustvari prijateljicama - ni vama. One su na to naviknute, pa za njih čudo ne postoji, a vama, kao ni sebi, ne uspijevam predočiti red, pobožan i miran, kao da je za kruh, u kojem neki mladi i moderni europski svijet čeka da kupi kartu i nađe se među knjigama.

Popodne je dok uzlijećem i na nebu iznad Ukrajine ponovo gubim taj dragocjeni i već proživljeni istočni sat.

Izdvajamo