KOMENTAR

Kineska igra: Sve manje zemalja priznaje Tajvan kao samostalnu državu

Chinese President Xi Jinping attends an event commemorating the 200th birth anniversary of the founding father of communism Karl Marx at the Great Hall of the People, in Beijing, China May 4, 2018. REUTERS/Jason Lee
REUTERS/Jason Lee

Xi Jinping

Vijest će u jeku zbivanja između dviju Koreja i Sjedinjenih Država te političkog kaosa u Italiji sasvim sigurno proći nezamijećeno. Na kraju krajeva, o njoj je The Star Vancouver izvijestio još u subotu: The Royal Bank of Canada izvješćuje svoje klijente koji žele poslovati s Tajvanom da se ta destinacija odsad definira kao kineska pokrajina: Taiwan (Province of China). Vijest je u nedjelju prenio Taiwan News navodeći da je “najveća kanadska banka” vjerojatno zagubila “očitu razliku između valutne i monetarne politike” (Kina ima yuan, a Tajvan novi dolar). Kanadska banka, najveća u zemlji, dala je birokratsko tumačenje kako je “prihvatila odredbe Međunarodne organizacije za standarde (ISO) kad je riječ o opisu država”.

Vijest Taiwan Newsa na prvi pogled odsijeva bijesom i nezadovoljstvom, ali pomnije iščitavanje između redaka pokazuje da su i autori svjesni da su njihove borbe dugoročno izgubljene, da nemaju saveznika i da im je sudbina neumitna: bit će kineska pokrajina.

Ima ona priča o Kinezu kojem je na putu do grada stajalo brdo. Pa je počeo kopati usjek kako bi brže stigao do grada. Mnogi su mu se smijali i rekli - ali ti to nećeš za života završiti. A on im je odgovorio: “Neću ja, ali hoće moja djeca ili unuci. Pa će onda brže doći do grada”. U tom svjetlu treba gledati kinesku politiku. Nema potrebe za žurbom, ima vremena. Jer, ta država postoji kontinuirano više od dvije tisuće godina. I njezini su vladari naučili da žurba ne vodi nikamo.

Ali, kad si zadaju neki cilj, tada će uprijeti sve svoje sile da ga ostvare. U tom se škripcu našao Tajvan. Kao važan globalni akter je funkcionirao sve dok američki državni tajnik Henry Kissinger nije shvatio da se mora okrenuti Pekingu kako bi zaustavio Moskvu. U toj je “velikoj igri” Tajvan bio gubitnik. No, problema nije bilo jer je Kina bila siromašna, uništena katastrofalnim politikama Mao Ce-tunga.

Stvari se počinju ozbiljno mijenjati kada Deng Xiaoping počinje politiku otvaranja Kine. Prije 15-ak godina pisao sam da Tajvan može biti miran jer je kineska mornarica još uvijek, bez obzira na golema vojna ulaganja (više od 10 posto BDP-a godišnje), preslaba da izvede desant na otok.

Danas je situacija dijametralno suprotna. Kina ima moćnu mornaricu i zrakoplovstvo pa invazija ne bi bila sporna. No, novi kineski lider Xi Jinping zaključio je da bi takav potez donio preveliku štetu: izginulo bi kineskih i tajvanskih vojnika, možda bi se na otoku razvio gerilski rat: slijedi ideju Sun Tzua iz “Umijeća ratovanja” prema kojoj se u borbu kreće kad je već dobivena. I što je najvažnije, Kina se više ne bi mogla skrivati iza svoje doktrinarne teze kako su svi njezini vojni potezi usmjereni na odvraćanje napada, a ne na invaziju. Jer, potonje je sve vidljivije na prostoru Južnog i Istočnog kineskog mora, gdje je Peking sagradio umjetne otoke na kojima su vojne baze u koje su počeli slijetati strateški bombarderi, što je zabrinulo Filipine i Vijetnam. Xi ima jasnu sliku što želi od Kine za svog života.

Cilj je sačuvati suverenitet, dakle Tibet i Xinjiang (Istočni Turkestan) mogu zaboraviti na bilo kakvu autonomiju - kako bi se ostvarilo ovo prvo, poboljšavaju se odnosi s Indijom, a za ovo drugo s Pakistanom. A zatim slijedi pitanje nacionalnog ujedinjenja: većina zemalja svijeta, osim njih samo 18, priznaje politiku “jedne Kine”, čiji je Tajvan dio. I Peking želi da do tog ujedinjenja dođe, kao što su matici zemlji vraćeni Macao i Hong Kong, oba nenasilno.

Stoga Kina plete mrežu oko zemalja koje priznaju Tajvan i samo ove godine su se četiri odlučile okrenuti prema Pekingu - posljednja je prošli tjedan bila Burkina Faso, a prije nje Dominikanska Republika, Sao Tome i Principe te Panama. Situacija je više nego jasna: dok je Tajvan imao više novca, držao je te većinom siromašne zemlje uz sebe obilnom financijskom pomoći. Sada se više ne može mjeriti s Kinom. A većina zemalja koje priznaju Tajvan siromašne su i sretne što mogu barem negdje zaraditi. I tako se ostvaruje kineski plan: dovesti Tajvan u situaciju da ga više niti jedna zemlja na svijetu ne priznaje kao samostalnu državu.

U tom planu ključna je uloga Svete Stolice koja i dalje održava diplomatske odnose s Tajvanom, a koju Kina ne može kupiti. No, i Vatikan ne krije želju da uđe u Kinu kao priznati međunarodni akter i riješi pitanje postojanja dviju katoličkih crkava: podzemne, koja je vjerna Papi, i službene, koja je pod kontrolom Komunističke partije. Pregovori teku, bili su se snažno ubrzali početkom ove godine kad su biskupi iz Hong Konga doslovce zapomagali prema Rimu da ne počini tu pogrešku. I Kina i Vatikan su naučili igrati polako. No, s pozicije Pekinga, ako na kraju i ostane samo Vatikan uz Tajvan, postignut je cilj. A od tog trenutka do formalnog ujedinjenja s maticom zemljom ne treba žuriti. Vremena ima.

Izdvajamo