Ima ta luda stvar u Hrvata da nose najveća srca i žive u najhladnijoj zemlji na svijetu, a sve se to uvijek pokazuje kada se suočimo s pitanjem života. Danas će se donijeti presuda koja će cijelu zemlju podići na noge jer će stići iz Haaga, a on nam je uvijek neugodan svjedok svih prokletstva i zala koja smo počinili. Sudjelujući ili gledajući. Istodobno, danas je dan kada bi svatko u ovoj zemlji mogao biti ponosan jer se pokazalo da ovdje žive ljudi koji su u stanju donijeti dobru odluku kada je potrebno. Djevojčica je rođena s teškom anomalijom, toliko rijetkom da je jedina u Europi.
Loreni Amidžić srasle su čeljusti, procjep između gornje i donje čeljusti iznosi 2 milimetra i od prvoga dana je osuđena na život sa sondom. Zahvaljujući sondi se hrani svih pet mjeseci svog života. Ali, realno, to nije život, to nije situacija u kojoj se netko može iskreno radovati, zamišljati njenu budućnost i očekivati veseli smijeh ili plač, kako se javljaju sva djeca. Lorena je jedna od 25 poznatih djece u svijetu koje je rođeno s takvom anomalijom i gotovo sva su zabilježena u medicinskoj literaturi, o svakoj se toj bebi zna dovoljno da su do tančine opisani njihovi život, reakcije na lijekove i metode liječenja.
Ali, ništa od toga nije utješno jer ništa od toga ne rješava problem normalnog života kakav je petomjesečna djevojčica zaslužila. Njeni su roditelji, naravno, tražili liječničku pomoć, tražili su ono što je normalno i što bi svaka država koja razumije pojam humanitarno morala riješiti. No, našoj državi to ne uspijeva, u svako imalo ozbilnijem slučaju se ponaša kao da je potpuno autistična i kao da ne razumije da postoje situacije u kojima je potrebno hitno reagirati, bez razmišljanja, jednostavno pustiti srcu da donese odluku. Ne postoji druga odluka osim pomoći. Nažalost, kada se krene kroz birokraciju, onda se više ne razgovara s mozgom, nego se komunicira s formama koje vjerojatno rješavaju neki roboti.
Tako su Lorenininim roditeljima, jer su oni njeni skrbnici, oni se o njoj brinu, jer je to njihova dužnost i najljepša obaveza, savjetovali da sve riješi kroz proceduru, službe HZZO-a. Jednostavno, tražili su da HZZO plati troškove liječenja, operaciju u Linzu. Odgovoreno im je da će se njihov zahtjev razmotriti, zatražena su mišljenja vanjskih neovisnih konzultanata, jer se očito hrvatskim liječnicima ne vjeruje kada se od njih traži specijalističko mišljenje, i da će, kada se prikupe sva mišljenja, donijeti odluka. Što to, u stvari, znači? Treba li djevojčica živjeti s blokiranim licem, bez mogućnosti da otvori usta u osmijeh, prisiljena da je spojena na plastičnu sondu sve dok se neka ekipa u nekoj kancelariji u nekom HZZO-u usuglasi oko toga da li platiti liječenje?
Koji bi drugi odgovor mogao biti? Kako on glasi? Tko ga sroči, a tko ga izgovori? Kako izgledaju ljudi koji bi mogli roditeljima reći da njihovo dijete nema pravo na operaciju? Ili da će čekati, koliko dugo? - Od prvog trena nam je bilo neprihvatljivo čekati tri godine za prvu operaciju. Kako bismo je hranili s krutom hranom, kakav bi joj život bio kada postane svjesna svoga stanja? To su pitanja koja su si postavili roditelji. I, naravno, odlučivši ne čekati na administrativnu milost i dobru volju ministarstva i HZZO-a, odlučili zatražiti, realno, nevelik novac, 30 tisuća eura. Da, skupili su novac i sada je djevojčica u Austriji, na pregledima i pripremi za operaciju.
Prije nekoliko smo mjeseci svakodnevno svjedočili borbi protiv administracije koja je trebala odobriti visok iznos za liječenje sedmero djece od raka. I tada je ministarstvo i HZZO posegnulo za administrativnim odlukama, zakazalo vijeće i konzilij koji je odlučivao o svakom slučaju posebno kako bi, jer su troškovi liječenje izuzetno veliki, odobrili primjenu lijeka koji nužno ne spašava život pacijenata ali im pomaže i olakšava život. Oni nisu imali alternativu, nisu mogli čekati na odluke, njima je lijek trebao odmah. Čekali su, čekali su dva tjedna dok im pod pritiskom javnosti HZZO nije odobrio korištenje lijeka koji je imao sva odobrenja na području EU, ali ne i u Hrvatskoj. A to je nepremostivo za zdravstvo koje se brine o svojim pacijentima.
Do te mjere da ih je radije ostavilo čekati, da je dopustilo da se njihovim sudbinama licitira i mjeri kroz laičke, novinarske tekstove, umjesto da ih se odmah krenulo spašavati. Pa, čak i kada je odobrenje doneseno, nisu sva djeca dobila pravo na liječenje. To je ta slika Hrvatske s kojom se ne usuđujemo suočiti. To je opaki hibridni rat u kojemu se igramo životima djece, a u stanju smo zaustaviti sve živo ne bismo li se pozabavili slučajevima bivših udbaša, optuženika za ratne zločine ili generala optuženih da su dječje prepisivali. Nije li to protiv svih konvencija koje štite djecu?