LINIJA ŽIVOTA

Komemoracija u Mariboru, dobar put za suočavanje s prošlosti

Maribor, 271016. Predsjednici Vlade i Sabora RH, Andrej Plenkovic i Bozo Petrov, odali pocast zrtvama masovne grobnice Huda Jama u Spomen parku Dobrava. Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX

Za utvrđivanje povijesnih istina potrebno je osigurati otvaranje i onih arhiva koji su pod ingerencijom SDP-a

Način na koji je hrvatski državni vrh sudjelovao na pokapanju žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice Huda jama vrlo je obećavajući. Službena je Hrvatska godinama, sve donedavno, ignorirala problem po Sloveniji koncem Drugoga svjetskog rata posijanih grobišta. Sada su komemoraciji u Mariboru nazočili najvažniji ljudi u državi - predsjednici Republike, Sabora i Vlade. Cijeli je događaj, dobrim dijelom zaslugom slovenskih vlasti koje su se oko toga jako potrudile, protekao vrlo dostojanstveno. Pokušaji da se tužni skup pretvori u revanšistički dernek, kako znaju biti intonirana okupljanja u Bleiburgu, nisu uspjeli. Poruke koje osuđuju zločin i naglašavaju potrebu suočavanja s prošlošću vrlo su odmjerene i civilizirana ih javnost može samo pozdraviti.

Huda jama teško je i traumatično pitanje. Podzemna polja smrti potresan su dokaz o masovnoj i sustavnoj partizanskoj poratnoj retorziji. Kao što je poznato, prije sedam godina u rovovima napuštenog rudnika kod Laškog pronađeni su, skriveni iza desetak fizičkih barijera, posmrtni ostaci na stotine žrtava. Ratni su pobjednici u grobnicu gurnuli i dijelom žive zazidali ratne gubitnike. Slika kosturnice u Hudoj jami potpuno je šokantna. Nikoga valjda ne može ostaviti ravnodušnim. A riječ je samo o jednom u nizu od nekoliko stotina stratišta otkrivenih po Sloveniji. Ni vlasti u Ljubljani godinama nisu znale kako se s tim strašnim otkrićem nositi. Civilizacijska je norma da svaki čovjek ima pravo na grob, pa je utoliko obaveza današnjih generacija da žrtvama smaknutima prije sedamdesetak godina konačno osiguraju dostojanstven pokop. Bez obzira na to o kome je ovdje riječ. Slovenski mediji nazivaju ih ustašama. Hrvatska strana napadno ih izbjegava pobliže odrediti, pa isključivo govori o žrtvama komunističkog režima. Ali, u ovom slučaju nije primarno jesu li po jamama domobrani ili pripadnici ustaških postrojbi. Evidentno je među njima bilo i žena i djece, dakle civila. Izvansudska smaknuća, zločin vjerojatno počinjen iz osvete, čine ih žrtvama.

Svaki takav zločin zaslužuje bezrezervnu osudu. Čak i ako je počinjen u danas teško zamislivim uvjetima meteža nastalog potkraj rata. Čak i ako takve osvetničke operacije u to vrijeme nipošto nisu bile izuzetak. Kontekstualiziranja, a ne opravdavanja radi valja podsjetiti da partizanske egzekucije dolaze nakon četiri godine strašnih zločina koje su zajedno s nacističkim snagama činili ovdašnji kvislinški režimi. Bleiburg i Huda jama dolaze nakon Jasenovca. Također treba imati na umu činjenicu da rat na prostoru Hrvatske, a još više Slovenije nije završio kapitulacijom Njemačke, nego su partizani u završnim operacijama, koje su se ovdje vodile sve do sredine svibnja 1945., kako tvrde neki povjesničari, imali strašne gubitke, navodno najveće tijekom čitavog ratnog sukoba.

Na koncu, slična se vrsta osvetničkih likvidacija događala i u drugim zemljama. Nećemo se ovdje baviti, prema nekim mišljenjima, posve nepotrebnim bacanjem atomske bombe na Hirošimu, za što se američki predsjednik Obama ni nedavno prilikom posjeta Japanu nije ispričao. Ali, valja podsjetiti da je u Francuskoj, na primjer, po okončanju Drugog svjetskog rata bez suđenja likvidirano na desetke tisuća kolaboranata i njemačkih zarobljenika.

Odmazda Titovih partizana nad ustašama, četnicima i ostalim poraženim vojskama možda je bila svirepija od onoga što se događalo drugdje po Europi, ali cijelim je kontinentom u to vrijeme vladalo, kako konstatira jedan britanski povjesničar, divljaštvo pobjednika. Oslobođenje je nerijetko bilo jednako krvavo kao i rat koji mu je prethodio.

Premijer Plenković najavljuje da će njegova Vlada u ime potrebnog suočavanja s prošlošću stvoriti institucionalni i pravni model za istraživanje zločina. Hrvatska je danas zrela da to i realizira. Neki prijašnji pokušaji formiranja komisija nadležnih za bistrenje poratnih zločina bili su dominantno natopljeni revanšističkim i politikantskim motivima. Njihovi prvaci, potpuno blasfemično, javno su paradirali s navodno otkopanim ljudskim kostima. Umjesto komemoriranja žrtava, kako veli jedna povjesničarka, radilo se na opravdavanju ideologija. Miksom moralnog i političkog diskreditiranja hrvatske ljevice i implicitne viktimizacije ustaša. Hrvatska tako ni danas nema poimenični popis žrtava NDH logora, osim onih stradalih u Jasenovcu, kao ni listu smaknutih na Križnom putu.

Za utvrđivanje povijesnih istina potrebno je također osigurati otvaranje arhiva, pa i onih koji su još pod ingerencijom SDP-a kao pravnog sljednika bivšeg Saveza komunista. Što ne bi trebalo predstavljati problem jer je SDP još devedesete donio svoju Povijesnu deklaraciju kojom je osudio sve problematične i neprihvatljive aspekte svoje prošlosti. Prije svega politički voluntarizam i primjenu nekontroliranog nasilja u ratnom i poratnom razdoblju, zatim nelegalne egzekucije i represiju prema u ratu pobijeđenim vojnim i političkim protivnicima, pa neprijateljski odnos prema Katoličkoj crkvi, onda unutarpartijske obračune, za što se kao najdrastičniji primjer poimence navodi slučaj Andrije Hebranga, potom jednostran negativan odnos prema hrvatskoj emigraciji te grube obračune, progone i zatvaranja ljudi drugačijih političkih uvjerenja... - introspekcija je bila ozbiljna i sveobuhvatna. Nažalost, nasljednici Ivice Račana, moralno indiferentni i bez njegove svijesti o povijesnoj odgovornosti SDP-a, brzopotezno su odmah po dolasku na vlast ukinuli za vrijeme njegova premijerskog mandata uvedeno državno pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom.

Istu vrstu kobne greške, samo s drugim predznakom, napravila je predsjednica države kad je Titovu bistu izbacila s Pantovčaka. Josip Broz složena je politička ličnost. Njegovu je političku ostavštinu nemoguće jednoznačno vrednovati. S jedne strane antifašistički pokret, pobjeda u Drugom svjetskom ratu, otpor Staljinu, light verzija socijalizma… Nasuprot tome poratni zločini, brutalni obračuni s političkim protivnicima, nedemokratski poredak… Zvijezda mu je možda potamnjela, ali za partizansku Hrvatsku on je i danas simbol antifašističkih vrijednosti. Baš kao što je Bleiburg s vremenom postao simbol drugog dijela nacije. Neovisno o tomu što stradalnici s Križnog puta koji se tamo komemoriraju nerijetko nisu nevine žrtve, nego su vrlo često pripadnici ustaške vojske i počinitelji teških zločina. Sličnu vrstu redukcije rade i oni koji Tita smatraju svojom zastavom. Zato je njegovo deložiranje s Pantovčaka antifašistička Hrvatska doživjela kao prezir prema svojim tekovinama, baš kao što je bleiburška Hrvatska vrisnula pogođena ukidanjem državnog pokroviteljstva nad simboličnim mjestom svog stradanja.

Tko ne shvaća da je Hrvatska jedno i drugo, Tito i Bleiburg, da baštini slavu partizanske borbe, ali je zločine počinjene pod crvenom zvijezdom nedvosmisleno nužno osuditi te da istodobno nije sljednica ustaške države, ali mora pokazati empatiju prema svakoj žrtvi, čak i kad je riječ o povijesno poraženim snagama, ukratko tko ne shvaća složenost hrvatske povijesti, teško da naciji može donijeti nužno potrebno smirivanje. Svesti još živu podijeljenost narodnog korpusa na mantru o dva totalitarizma nije moguće. Možda se ta formula može primijeniti na neke druge zemlje bivšeg Istočnog bloka, ali u Hrvatskoj je takav instant ideološki balans netočan i teško može biti prihvaćen. Svim žrtvama nedemokratskih režima treba pružiti zadovoljštinu, kako to premijer Plenković najavljuje, ali povlačenje znaka jednakosti između zločinačke NDH i nimalo jednodimenzionalne bivše, jugoslavenske države - to se jednostavno neće primiti. Zadaća je nove Vlade prilično širokog konsenzusa na dostojanstven način pokopati mrtve, odati počast svim žrtvama, omogućiti istraživanje i utvrđivanje istine, imenovati krivce za zločine, nikoga ne štedeći, i civilizirano zatvoriti pitanja prošlosti. Test koji u četvrt stoljeća samostalne Hrvatske još ni jedna vlast nije položila.

Izdvajamo