Muškarac stisnut u četiri zida vlastitoga doma nikada neće spoznati što u sebi nosi. U takvom prostoru on je inferioran ženama, pa jedino što može postići jest da je svednevice razočarava. U današnje vrijeme previše smo izloženi tezama kako on mora brinuti tek o obitelji, i kako je to njegovo jedino poslanje: biti sa svojom ženicom i dječicom, kupovati namirnice, usisavati tepih, prati rublje, te tu i tamo popraviti pokoji kvar... Sa svojom obitelji odlaziti na idilične izlete, piknike, u dvorištu se igrati sa sinčićem… Gajiti dobre odnose s punicom i njenom rodbinom... Ta, i sveti Josip je bio baš takav?
Ja u to ne vjerujem. Meni je ta slika okljaštrena. To nije cjeloviti muškarac. Gdje je tu briga za Domovinu, zavičaj, selo, grad, državu, svijet? Jedan muškarac, da bi sebe osjetio i otkrio, mora izići daleko od doma, i vidjeti kako tamo stvari stoje. On je taj koji ima zov uspeti se na najviše planine koje ga okružuju, i na najudaljenije pučine, i tamo svijet staviti pod kontrolu. Jer, kad opasnosti dođu do praga obiteljskog doma, onda ni njonjavi muškarac koji u njemu prebiva, i koji je do tada uredno slušao svoju ženu, neće moći zaštititi ni svoju ženu, ni dječicu, ni svoj parkić, ni kućicu, ni tepih, ni šoping, ni svoja idilična popodneva, ni igrice sa sinčićem…
Ako muškarac dopusti da mu žena kaže kakav treba biti, on samo može postati loša žena. Jer njoj nije dano razumjeti što on nosi u srcu. On se i pred materom i pred svim ženama mora izboriti za svoj poziv da bude muškarac: ratnik, lovac, fajter, političar, aktivist, lider, vođa, vladar i čuvar svega svijeta - da ne bi iz njega krenula neka aždaja prema onima koje treba i mora štititi.
Nisam ja ovo napisao, časna riječ. Ovo je poziv za mladiće od 20 do 30 godina. Pozvao ih je pater Ivan Ike Mandurić u kamp koji organizira kako bi od svih koji to nisu napravio ratnike, lovce, fajtere, aktiviste, lidere, vođe, vladare i čuvare sveg svijeta. Ako se muškarac može postati za tjedan dana, tijekom jednog muškog kampiranja, ma koliko to zvučalo gayish, onda stvarno nije teško biti muškarac. I onda su stvarno ljudi glupi. Onako, nepopravljivo i uzaludno. Stvarno, ni taj Bog nije neki osobiti majstor kada je stvorio čovjeka koji je od svog postanka toliko neprilagođen da je naporno živjeti s njime, a pater Ike to riješi u tjedan dana na vrhu Kupresa. Mora da je zbog Kupresa, mogla bi to biti neka začarana planina muškosti. Dođeš kao čovjek kojega svi gledaju kao divnu osobu koja je u stanju samostalno brinuti o prostoru, stanu, ukopčavati usisivač i perilicu, prepoznati razne programe zajedno s temperaturama, brzinom centrifuge i dužinom pranja pojedinog rublja, skužiti na kojoj se polici nalaze koje cipele, gdje su kuhinjske krpe, čarape a gdje stolnjaci. Budeš vješt s peglom da možeš ispeglati rukav košulje da nije na crtu, pritom pročitaš neku knjigu, zapamtiš likove Black mirrora, razumiješ tugu za poginulim gay likom iz Years and years, kažeš da je Wilde ono dobro napisao kada je rekao: Ostani svoj, sva su druga mjesta popunjena i onda te pater Ike promijeni. Napravi iz tebe ratnika, uvjeri te da je u pravu jer je napisao: Muškarac je domoljub. On ima potrebu, i u srcu dužnost, da brani i ureduje sav svijet, kroz sve dopustive i moguće oblike borbe. I to toliko da on smije, i ima poziv, ako treba, i ostaviti svoju ženu i djecu, te za domovinu i čovječanstvo umrijeti - kako je pater objavio cijelom svijetu.
Jok, to je sve bez veze. Od svih kamena, svih livada i mora svih domovina koje su ljudi izmislili meni je draža Ksenija. Bilo koja.