Za Uskrs smo imali jaja i šunku. Na akciji, tada su sve šunke na akciji. Izvlačili smo štapić tko će pod maskom i s rukavicama otići u dućan. Predlagao sam poslati najmlađe, ali su me podsjetili da su oni najizdržljiviji, da mogu samo prenijeti virus. Stavio sam vrećicu na glavu i upustio se u avanturu. U svako drugo doba bio bih kao oni s policijske potjernice, ali kako je najveća krivnja koju nosim neplaćeni parking, računao sam da murja ima pametnijeg posla.
Ne znam baš ni kojeg, ali pretpostavljao sam da hvataju kriminalce, one koji pune crne kronike svojim krađama i pljačkama. U dućanu sam pomislio da sam vidio Josipu Rimac. Pa, da. I Robert De Niro mora otići u dućan. I David Bowie je šetao ulicama New Yorka, zna ona cura koja mu je prišla u gluho doba noći žicajući vatre za cigaretu i kada joj je pripalio, skužila je da je to sam Bowie.
Onda mi je sinulo da Josipa Rimac sigurno ne ide u dućan, ne samo zbog virusa, nego zato što neki ne moraju gledati što se nalazi na policama, procjenjivati isplati li se kupiti na akciji ili ipak platiti punu cijenu i zamarati se sličnim banalnostima običnog života. Naravno, nije to bila Josipa Rimac. A i da jest, bila bi to samo neobičnost kao i one cure koja je naletjela na Bowieja prije 20 godina u Brooklynu. Sada znamo gdje je bila Josipa Rimac uoči Uskrsa. Vozikala je nagradu za Ružicu Njavro, tajnici kabineta ministrice poljoprivrede.
Sve je to navodno, ali murja je prilično uvjerena da je bilo tako. Imaju snimljeno jer su Josipi Rimac podmetnuli mirkofon u auto kako bi snimali sve razgovore. Računali su na ovako nešto. “Ma daj!” rekla je po svemu sudeći Ruška, ne vjerujući da je nagrada za promjene uredbe koja odgovara Anti Sladiću i Josipu Ravliću. Oni se bave stočarstvom, možda sam baš šunku koju su zapakirali kupio za Uskrs.
“Ante ti je rekao da, ako mi to poguramo, on stoji iza onoga što je zadnji put rekao i da sigurno računaš na svojih 500 tisuća kuna kad to prođe. Sada ti je poslao da imaš za Uskrs”, rekla je državna tajnica, gospođa Rimac. I još, kad Ruška ne vjeruje što drži u rukama, Rimac joj kaže: “Neš me zajebavat. Ja sam ti to donijela i bris. Drži to”. Tako izgleda kada Josipa Rimac i njezina ekipa dijele uskrsnice.
Naravno da ćemo se sada svi čuditi i naglo smirivati pred nonšalancijom kojom se korupcija odvija u ovoj zemlji. Možemo se i rugati kako je to divno što će, iako je na brzinu prestala biti državna tajnica, Josipa Rimac još godinu dana dobivati plaću jer hrvatski propisi dopuštaju da se pomaže one koji bi na tržištu rada teško prošli. Kada se doda i obećana nagrada od novih pola milijuna kuna, o čemu inače novine pišu ako netko toliko osvoji na lotu, bude sasvim bistro zašto vrijedi biti makar mali dio državnog aparata s članskom iskaznicom. Sa stranačkom iskaznicom ne moraš kupovati na akciji i ne moraš se brinuti o tome kolika je plaća i kako s njom planirati život.
Uvijek bude nejasno kako se u imovinskim karticama visoko plasiranih pojave skupi krediti kojih bi se normalan čovjek koji radi za plaću i ne može očekivati da će napredovati do ultramenadžerskog ugovora uplašio do smrti, a onda se pojavi ovakva afera koja objasni ono što smo znali. Nepoštena vlast jednostavno uzima državu kao svoju nagradu, sve što napravi, bilo ispravno ili ne, naplati jer može, jer ne postoji sustav koji će to uspješno spriječiti. Zato je važno na vrijeme se upisati u stranku, neku glasnu ili brojnu, a najbolje vladajuću. Ili se vodi život na akciji.