Hrvatska je od nedjelje bogatija za još jednu političku stranku, a s obzirom na to da se tek dan prije osnivačke skupštine Nove ljevice u Zagrebu održavao "mirni prosvjed" lokalnih ultradesničara, kad je ispred središnje kulturno-društvene ustanove srpske manjine u Hrvatskoj dvjestotinjak ljudi uzvikivalo ustaški pozdrav, potreba za političkim angažmanom krajnje ljevice čini se samorazumljivom. Ipak, izvan vrlo reducirane agende mobilizacije urbane lijeve inteligencije, aktivističkih udruga i progresivnih skupina teško se oteti dojmu da novoosnovana stranka u svom temeljnom kodu ipak ima jedan vrlo ozbiljan problem. Nova ljevica, naime, zasad ne nudi ništa novo. Dapače, iz fotografija i izvještaja s prvog stranačkog okupljanja teško se oteti dojmu da se radi o svojevrsnom konglomeratu općepoznatih ideoloških parola i ljudskih potencijala - skladnoj mješavini tema kao što su deustašizacija, deklerikalizacija ili zaštita rada od kapitala s licima poput Zorana Pusića, Vesne Teršelič i Rade Borić. Takva struktura, s jedne strane, poprilično je dobar zalog buduće principijelnosti djelovanja stranke, jer je riječ o ljudima koji te stavove zastupaju već desetljećima.
No, s druge strane, može li politička platforma reciklirana još iz devedesetih godina prošlog stoljeća biti odgovor za probleme s kojima će se hrvatska ljevica suočavati u 21. stoljeću? Ili, jednostavnije rečeno, je li Nova ljevica zapravo stari SDP? Nema nikakve sumnje da su ideološko vrludanje i autoritarni način upravljanja SDP-om u eri Zorana Milanovića izazvali opravdano razočaranje velikog broja članova stranke, ali i nestranačkih simpatizera. A onda su se iz tog nezadovoljstva rađale nove političke inicijative. Najsnažnija je svakako bio ORaH, ali izdanci istog trenda bili su vidljivi i u splitskom Pametnom, pa i u nekim drugim strankama, poput Laburista i stranke koju je pokrenuo Ivo Josipović. Problem je što se te opcije nikad nisu uspjele afirmirati kao autentične, nego kao svojevrsni azili razočaranih ljevičara - ljudi posvećenih ne konceptu razvoja vlastite politike kroz novu samostalnu stranku, nego ideji satelitskog djelovanja kao korektivnog faktora i sredstva pritiska radi izazivanja promjena u politici stožerne lijeve stranke.
I Nova ljevica - iako to njezin čelnik Dragan Markovina ne želi priznati - zapravo djeluje s iste takve pozicije. U konačnici, pojavu Nove ljevice u svom je nedavnom intervjuu zagovarala i trenutačno najpoznatija domaća teoretičarka lijeve ideje Danijela Dolenec, tvrdeći kako je SDP-u, da bi se vratio u sferu lijeve politike, nužna konkurencija s ljevice. Osnovni smisao postojanja Nove ljevice utoliko je bolji SDP, a bolji SDP znači povratak u eru Ivice Račana ili još i ranije. To je legitiman cilj, no je li takva politika rješenje za suštinski izazov ljevice - kako privući nove generacije birača? Svi problemi lijevih stranaka u Europi, u konačnici, svode se na to pitanje. Goleme društvene promjene koje izazivaju tehnološki razvoj i globalizacija s jedne strane te krupne distorzije poput izbjegličkog vala s druge strane stvorile su situaciju u kojoj je tradicionalna lijeva paradigma zastarjela te nesposobna služiti kao konkurencija vrlo jednostavnoj i razumljivoj logici bujajućeg populističkog nacionalizma. Pitanja za ljevicu koja se tu nameću znatno su kompleksnija nego što se čine. Stranka, primjerice, može deklarirati kako se protivi prekarnom radu, no kako će tretirati činjenicu da u novim generacijama radnika mnogi upravo preferiraju takvu vrstu angažmana? Ako se zalaže za što veći stupanj društvene demokratizacije, može li se ljevica onda principijelno protiviti implementaciji servisa ekonomije dijeljenja koji, poput Ubera, ruše tradicionalnu centraliziranu ekonomsku hijerarhiju u društvu?
Kako će uvjerljivo zagovarati principe zaštite slobode pojedinca u svjetlu sve jačih tendencija državnog nadzora i kontrole zbog sigurnosti od terorizma i sličnih pojava? Takvih pitanja je mnogo, a Nova ljevica ne izgleda konstruirana da bi tražila pitanja na njih. Dapače, upravo suprotno, stječe se dojam da svojim programom i kadrovima umjesto na privlačenje nove generacije birača ljevice, stranka cilja upravo na tvrdi ideološki "core" SDP-ova biračkog tijela. Iz istog - sve praznijeg - biračkog lonca sad se počinju hraniti još jedna gladna usta. Na kraju bi se lonac mogao isprazniti a da nitko tko je iz njega jeo nije sit. Razmrvljena ljevica, u trenutačnoj političkoj geometriji, teško može do vlasti. A u viziji ljevice u oporbi uistinu nema ništa što bi se moglo opisati kao "novo".