U normalnoj državi osobe poput Željka Glasnovića ne bi bile predmet javnih rasprava, nego psihijatrije. On – to je očito – ima ozbiljnih problema s potisnutom agresijom pa otvoreno vrijeđa imaginarne suparnike, prijeti, ide po školama i djeci pokazuje oružje, a sada, potpuno otvoreno zagovara obračun s nepostojećim jugozomboidima. „Vidite li često jugozomboide“, zanimalo bi doktora u Vrapču ili Jankomiru. „Imate li dojam da su u blizini i kada zaklopite oči, osjećate li u tim trenucima uznemirenost ili tjeskobu, jesu li ih vidjeli Bruna i Zlatko?“, pitao bi liječnik i potom napisao anamnezu, pa pacijentu dao jake sedative i predložio da redovito odlazi kod terapeuta.
U pravnoj državi, Glasnović i Glasnovići bi nakon ovakvih poruka završili na policiji zbog otvorenog poziva na nasilje. Inspektori bi ga pitali na koga se odnosi sporna poruka, misli li stvarno nekoga udariti šakom, ako misli, koga, pa bi sastavili zapisnik, a Tužitelj bi odlučio treba li podignuti optužnicu. Ako bi se i izvukao, vjerojatno bi mu propala politička karijera i za godinu – dvije, prolaznici bi se došaptavali „to je ona stara budala koja je nekada sjedila u Saboru“.
U zemlji u kojoj djeluje normalna Katolička crkva, našao bi se biskup ili barem poneki ugledni teolog, koji bi protestirao protiv predizbornih plakata koji zovu na nasilje, a pozivaju se na Božje ime. Poput Glasnovićevog, na kojem stoji „Za Boga i domovinu“. Ne smijete to raditi. Još se Sveti Ivan Pavao II ispričao za nasilje i zločine koji su u prošlosti počinjeni u ime Crkve, i molimo da s vašeg predizbornog plakata odmah izbrišete riječ „Dei“, hitno bi zahtijevali iz Biskupske konferencije.
Samo što Hrvatska nije ni normalna ni pravna, a niti kršćanska, bar ne u svjetlu Drugog vatikanskog koncila. Zato je vjerojatniji scenarij u kojem su Glasnovići oni koji će nas ispitivati, propisivati dijagnoze, a nije isključeno i – ispovijedati.
Šakom.