IZA KULISA

KOMENTAR Zašto je povijesna odluka sutkinje dobra ne samo za gay parove, nego i za cijelu Hrvatsku

Zagreb, 191219.
Remetinecki gaj.
Istospolni bracni par Ivo Segota i Mladen Kozic, kojemu je sudski odobreno pravo da postanu udomitelji.
Na fotografiji: Mladen Kozic (lijevo) i Ivo Segota (desno).
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Željko Puhovski / CROPIX

Mladen Kožić i Ivo Šegota

Životni partneri imaju jednaka prava i status u svim sudskim i upravnim postupcima kao i bračni drugovi. S bračnim su parovima izjednačeni u pogledu prava, obveza i usluga u sustavu socijalne skrbi. Zabranjen je svaki oblik izravne i neizravne diskriminacije na temelju sklopljenog životnog partnerstva.

Konkretni su to dijelovi Zakona o životnom partnerstvu, propisa koji definira prava i obveze istospolnih parova u formalnoj ili neformalnoj zajednici, a koji ukazuju da je sudska odluka o tome da životni partneri, koji su izjednačeni s bračnima, imaju pravo steći licencu za bavljenje udomiteljstvom morala biti takva jer je utemeljena na zakonu.

No, odluka koju je u četvrtak donijela sutkinja Upravnog suda u Zagrebu ipak jest povijesna. Hrvatska, nažalost, nije država u kojoj se svaka odluka - osobito kad se radi o svjetonazorski osjetljivim pitanjima - donosi isključivo i samo na temelju zakona, a o čemu u brojnim slučajevima svjedoči praksa Europskog suda za ljudska prava.

Sutkinja koja je u četvrtak potpisala ovu odluku mogla je naprosto pospremiti ovaj škakljivi predmet u ladicu, odugovlačiti i čekati da se promijeni društvena klima - hrvatsko je pravosuđe, na kraju krajeva, sporo. Mogla je donijeti i suprotnu odluku i držati se obrazloženja za kojim je jučer posegnuo i premijer Plenković - da aktualni Zakon o udomiteljstvu ne propisuje izrijekom životne partnere kao moguće udomitelje (i prešutjeti da su životni partneri izjednačeni s bračnima i kad nisu izrijekom spomenuti).

No, nije.

Životni partneri Ivo Šegota i Mladen Kožić, koji su pokrenuli postupak, krajnje su odlučni u namjeri da povećaju svoju obitelj. Da je kojim slučajem odluka Upravnog suda bila drugačija, sasvim je sigurno da ne bi odustali - tražili bi zaštitu na Ustavnom, a potom i na Europskom sudu za ljudska prava. I, sukladno dosadašnjoj praksi potonjeg suda, gotovo je sigurno da bi je u Bruxellesu i dobili.

S određenim zakašnjenjem, Ivo i Mladen došli bi do zadanog cilja na ovaj ili onaj način.

Ali stvarno je dobro - ne samo za njih nego za cijelu državu - što do njega dolaze na ovaj način. Da će uspjeti zato što je u Hrvatskoj jedna sutkinja donijela takvu odluku, a ne zbog packe iz Europske unije.

Izdvajamo