LINIJA ŽIVOTA

KRAJ TAJKUNSKOG MODELA U KOJEM JE KORIST PRIVATNA, A TROŠKOVI DRŽAVNI Todorić je dugo smatrao da ga čuva njegov gigantizam, da je prevelik za propast

Zagreb, 281114.
Predstavljanje suradnje izmedju svicarske grupe Emil Frey, njemackog koncerna Daimler i koncerna Agrokor. Konferenciji za medije na kojoj je prezentirana suradnja nazocili su predsjednik Daimlera za srednju i istocnu Europu, Afriku i Aziju Peter Alexander Trettin, predsjednik grupe Emil Frey Walter Frey te predsjednik koncerna Agrokor Ivica Todoric.
Na fotografiji: Ivica Todoric.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Ivica Todorić

Dramatično urušavanje Agrokora i njegova vlasnika Ivice Todorića djeluje kao slom imperija. Ne samo po veličini i ekonomskoj snazi koju su najveći kapitalist u Hrvata i njegova tvrtka posjedovali, nego i po političkoj moći koju su emanirali. Njihova je nedodirljivost bila općepoznata činjenica, ali tek sada, kada se sve počelo raspadati, u javnost će isplivati podaci o razmjerima njihova vrlo specifičnog, izdvojenog i privilegiranog položaja. Odnosno tek sada se sloj po sloj počinje ljuštiti i javno problematizirati slučaj poduzetnika koji je još od devedesetih bio najbolji prijatelj svake vlasti. Još i više od toga, Todorić i njegova tvrtka zapravo su uživali status države u državi.

Da nisu imali tako povlašten i bilo kakvom javnom propitivanju nedostupan položaj, možda danas ne bi ni bili u problemu. Njihova ih je moć učinila ranjivima. Ivica Todorić nije čovjek od teflona, na kojem moguće kritike ne bi ostavile traga. Ne, on je oko sebe uspostavio prostor u kojem se nikakva opservacija o njemu ili njegovu načinu poslovanja nije mogla ni roditi. I taj se prostor potpune intaktnosti prostirao od Kulmerovih dvora i Agrokorova tornja do državne granice. Ne postoji u Hrvatskoj osoba koja bi bila tako važna i istodobno toliko nevidljiva, skrivena i nedohvatljiva, vlastitom voljom izuzeta iz javnog diskursa. Zaštićenija od šefa države ili političkih moćnika. O svima se moglo kritički govoriti. O Franji Tuđmanu i Ivi Sanaderu, ali ne i o Ivici Todoriću. Svoj je poseban, izdvojen status želio naglasiti i velebnom rezidencijom podno Sljemena. Naravno, sindrom pokondirenosti, ali i namjerno pokazivanje fon oben stava. Obitelj je izigravala novokomponirano hrvatsko plemstvo, a zapravo uživala status gazde, ne samo vlastitih tvrtki, nego i mnogo šire, na neki način cijele države.

Ivica Todorić simbol je tajkunske privrede. Najveći maneken Tuđmanove ideje o 200 bogatih obitelji, koje su krenule iz kamiona i garaža, kao monteri grijanja ili cvjećari i uz pomoć države stekli ogromna poslovna carstva. Izabranici vlasti, koji su starom deviznom štednjom kupovali državna, iz propale Jugoslavije naslijeđena poduzeća, pretvarajući tako društveno, zajedničko vlasništvo u privatna imanja. Zbog njega - dobro umreženog s političkim moćnicima na svim razinama - vlade su naštimavale zakone, a Milan Bandić atraktivna je gradska zemljišta mijenjao za njegove malovrijedne ledine. Državno odvjetništvo takve transakcije nisu previše zanimale. Kao što ga nije zanimalo ni gdje je nestalo žito iz robnih rezervi. Ni zašto je otišao u zastaru neplaćeni najam cijelog jednog otoka. Ni kako su se to Kulmerovi dvori mogli proglasiti hotelom. Ivica Todorić uvijek je svoj privatni biznis i interes znao pretvoriti u državnu stvar. Njegova je firma, u nekim aspektima paradržavnog karaktera, služila kao kadrovski bazen za najvažnije funkcije u Hrvatskoj. Budući i bivši ministri, diplomati… Na platnoj se listi našao čak i otpisani guverner Hrvatske narodne banke.

Ali, za razliku od većine drugih Tuđmanovih bogatuna, koji nisu znali graditi biznis, nego su ga doslovce profućkali, Ivica Todorić stekao je status uspješnog i dobrog, uzor-tajkuna. Pokretao je poslove, podigao je čitav niz poslovnih aktivnosti, spašavao poduzeća, zapošljavao ljude i tako na neki način čuvao socijalni mir. Međutim, način na koji je rastao i razvijao se bio je mina s odgođenim paljenjem. Za svoje mogućnosti prebrzo je i preširoko zapasao. Kad bi prodao sve što ima, ne bi mogao podmiriti ni deset posto svojih obaveza, tvrdi ekonomist Damir Novotny.

Svi znaju da Todorić ne plaća na vrijeme, da je njegova opterećenost dugovima ogromna, ali već godinama preko tog se problema prelazi kao da ga nema. Čak i ovih dana, kada drama eskalira, od javnosti se kao porezna tajna čuvaju podaci o njegovu dugovanju državi. Put u propast popločan je navikom da se živi iznad mogućnosti, ali i apsolutnom šutnjom o rizičnom načinu poslovanja. Da je na vrijeme upaljen alarm, havarija se mogla spriječiti i Todorić možda danas ne bi morao svoju tvrtku predati vjerovnicima. Niti bi se Agrokorov kolaps širio i preko granica njegova carstva, pa se kao domine rušila vrijednost dionica mnogih važnih i dosad uspješnih poduzeća. Država se dovela u situaciju da jedan privatnik svojim neopreznim i pogrešnim odlukama može zaljuljati i ugroziti cijeli ekonomski sustav. Politika je mirno gledala, čak i asistirala narastanju tog problema.

Sve dok nije puklo! Sada je cijela država na nogama. Od kolabiranja Todorićeve tvrtke strepe ne samo njegovi radnici nego i ukupna javnost. Nitko ne zna tko će sve i koliko će u tom prijetećem tsunamiju postradati. Nervozni su oni kojima je Agrokor dužan, oni koji su isporučivali robu, kao i oni koji su davali kredite. Sastanci u Vladi traju duboko u noć, kroji se poseban zakon kojim će se, tvrde akteri, kontrolirati šteta. Svi su se uzmuvali, s razlogom, samo Ivica Todorić - kao da se ne radi o njegovoj koži - uporno šuti. Ništa se u tom pogledu, izgleda, nije promijenilo. Agrokor je i dalje zakopčan prema javnosti. Priopćenja, koja ništa ne govore, puštaju na kapaljku. Gazda nema potrebu izaći pred naciju i reći nešto o drami koja trese cijelu državu.

Dugo je smatrao da ga čuva njegov gigantizam. Da je previše velik i zato ne može propasti. To je uvjerenje vidljivo i iz njegova oklijevanja da na vrijeme potraži rješenje. Prilično nevjerojatno za tako agilnog poduzetnika, ali događaji su ga pretjecali, stalno je bio u zakašnjenju, korak iza. Tek kad je ruski ambasador u Zagrebu, okićen ordenjem, kao da će na paradu, a ne pred novinare, hrvatskoj javnosti otkrio da Agrokor puca, Todorić je od države tražio nove kredite ili garancije, vjerojatno smatrajući da Vlada ne može dopustiti njegovu propast, jer bi se od tog pada cijela zemlja mogla zaljuljati. Kad se napokon odlučio sastati s dobavljačima, ništa konkretno nije ponudio, samo je pozivao na strpljenje. Držao se nehajno i distancirano, kao da svoje probleme po običaju kani isporučiti drugima.

Američki PR mag Alex Braun svojedobno je, kako ovih dana sam otkriva, Zoranu Milanoviću, šampionu socijalnog autizma, savjetovao javno pokazivanje empatije. Na primjer, da zagrli svaku bakicu koju sretne. Todoriću, čini se, nitko nije preporučio da pokaže ljudsko lice i socijalni filing. Ili on takve savjete ne želi slušati? Njegova se komunikacijska strategija pokazala katastrofalnom. Zatvorio se u svojoj korporativnoj kuli bjelokosnoj, nevidljiv i dalek čak i onima koji strepe od njegovih poteza. Učinio je sve da za hrvatsku javnost ostane statusnim simbolima - vilama, lovištima, jahtama, helikopterima - prebogati i ledeni gazda iz Kulmerova dvorca.

Na početku njegova uspona, devedesetih godina, privatizacija nacionalnih resursa, a danas nacionalizacija privatnog problema - tako bi se, izgleda, mogli definirati odnosi između hrvatske države i poslovnih interesa Ivice Todorića. Premijer Andrej Plenković s pravom je zabrinut razvojem situacije. Slom Agrokora mogao bi imati grdne posljedice po cijelu zemlju. Moguće je da Hrvatsku, koja se tek počela oporavljati od gotovo desetljetne recesije, vrati unatrag, tko zna koliko duboko. Razumljivo je da u Vladi traže rješenja, pa i zakonska, kako bi zaštitili gospodarski sustav i radna mjesta. Ali, to ne znači da se državnim parama može spašavati posrnula privatna firma. A pogotovo se ne može spašavati jedna obitelj, usto najbogatija u državi, milijarderska, koja i u kriznim vremenima svog koncerna sama sebi uredno isplaćuje višemilijunske dividende. Zato premijer Plenković i Vlada moraju precizirati svoje ciljeve i prioritete. Neka javnosti pokušaju odgovoriti zašto im je blokirani Todorić veći i urgentniji problem od više od 300 tisuća blokiranih hrvatskih građana. Ili, što je s plaćama radnika Borova, tvrtke koja je u državom vlasništvu? Ili što će biti s Imunološkim zavodom, kojem svaka nova vlast samo produljava agoniju?

Kriza u Agorokoru, mogući slom, ali jednako tako i moguće restrukturiranje te kompanije, morali bi značiti definitivan kraj tajkunskog modela privrede, modela u kojem je korist privatna, a troškovi državni. Hrvatska se sirotinja naplaćala tuđih dugova.

Izdvajamo