Dobro došli u laboratorije tvrtke Zdrav razum d.o.o. Naša današnja prezentacija uključuje scenarije za rješavanje talačkih kriza, taktičke savjete za moguću apokalipsu i slajdove kako rukovati oružjem. Materijali su vam na stolu, ima li pitanja?
Dama u zadnjem redu?
Ne, gospođo, ovo nije vojna vježba, danas ćemo pričati o djeci.
Dobro ste razumjeli, o djeci.
Razmislite malo, marinac ili roditelj, trebat će vam iste vještine ako mislite preživjeti. Uostalom, ne morate vjerovati meni, poslušajte Mikea Dennyja, američkog badass pilota Blackhawk helikoptera u Nacionalnoj gardi. Taj tip zna o čemu pričam. Novopečeni je otac i na blog siteu Task Purpose piše baš o tome: kako mu je vojna obuka spasila život.
Svejedno je vodiš li odred specijalaca u misiju u Kabulu ili čopor djece u kvartovski park. Pravila su ista: čuvaj se bande na toboganu, nikad ne napuštaj suborca, gledaj kud gaziš, a šefa/mamu drži na radiovezi. Kaciga glavu čuva, rezervne čarape zlata su vrijedne i što god radio, nikad, zaboga, ne jedi s poda.
Dennyja su kao pilota, među ostalim, učili kako da izbjegava projektile zemlja-zrak. Zgodna vještina, piše u svom eseju. Sad je naučio kako pametnije držati svojeg malog terorista u naručju. Naime, kad krene povraćati, uvijek je bolje čistiti pod nego vlastito lice.
Terenska obuka uključivala mu je puzanje kroz ruševne zgrade i kako se naglavačke baciti u rov. Ako ste se barem jednom kao roditelj noću šuljali kroz stan, znate koliko je to korisno. Na svakom uglu prijete nagazne mine u obliku Lego kocaka, u svakom trenutku može te pokositi zamka od plišanih medvjeda. Budi američki nindža. Inače zagaziš, oklizneš se i već je: dobra večer, dežurna sestro na hitnom prijemu Traume.
Neispavanost? Denny je, recimo, prošao 48-satne misije u Afganistanu, naučio je spavati gdje i kad stigne. Nema mjesta pogrešci.
Slično je kad noću dežuraš uz kinderbet usred petodnevne crijevne viroze. Na jednu sekundu zatvoriš oči i život ti se pretvori u jedan od onih filmova u kojem se ubojiti virus u malenom gradiću oteo kontroli. Posvuda mrtvi, vojska upada s tenkovima, a ekipa u sanitarnim odijelima s bacačima plamena sterilizira grad. Otad spavaš samo kad i neprijatelj.
Yup, život s djetetom ponekad je baš kao život na fronti.
Spavaš na podu, jedeš iz konzerve, štediš cigarete. Svaki put kad vadiš toplomjer oglasi se zračna uzbuna. Svaki park postaje neprijateljski teritorij, naučiš kako patrolirati njime. Ako izdržiš zanovijetanje u dućanu s igračkama, preživjet ćeš bilo koju neprijateljsku torturu. Guantanamo, kažete? Sigurno još niste bili s klincem u Baby Centeru.
Eh sad. U zadnje vrijeme puno se priča o vraćanju obveznog vojnog roka u Hrvatskoj. Kao, to će dječake pretvoriti u muškarce. Ako ništa, tvrde zagovornici, znat će spremiti krevet, ulaštiti cokule, očistiti vojarnu, neće im biti problem ustajati u zoru.
Mi u Zdravom razumu d.o.o. podržavamo takvu ideju, ali smatramo da je preblaga. Želite li današnje hipstere doista pretvoriti u Clinta Eastwooda u filmu “Vojničina”, ono “da jede bodljikavu žicu za doručak i piša napalm”, dajte im da umjesto toga mjesec dana brinu o maloj djeci.
Pretjerujem? Naravno da pretjerujem, ovo su kronike sluđenog, a ne racionalnog oca. Ali ima i gorih od mene, jer na tobyanddroo.com siteu recimo roditeljstvo uspoređuju ni više ni manje nego sa zombi apokalipsom.
A svaki roditelj koji je pritom i fan serije “Živi mrtvaci” sličnosti je primijetio i sam.
Onaj slatki mali smotuljak sreće nad kojim od sreće plače cijela vaša rodbina? Kad to ogladni pa napadne majčine grudi ili bočicu s dudom, nije ništa manje opasno od horde Nemrtvih koji teroriziraju Ricka Grimesa i njegovu ekipu.
Uostalom, kad klinci završe s igranjem, kuća često izgleda kao opustošeni velegrad iz filma katastrofe. Sve što diše odavno je evakuirano, ostali su samo smeće, zapaljeni automobili i ostaci hrane.
Roditelji pritom i sami sve više sliče zombijima. Živci su im kraći, nervozni ispadi češći, oči krvave, a podočnjaci do koljena. Čuvajte ih se, spremni su na ubojstvo samo za dva sata neprekinutog sna ili jedan mirni odlazak na WC tjedno.
A onda kad na kraju filma oluja prođe, meteor udari u zemlju, a vojska zombija umre, zatekneš samog sebe kako plačeš od sreće na prvoj predstavi svojeg djeteta u vrtiću. I poželiš ih još troje, najmanje.
Svi kažu da je s drugim puno lakše, uvjeravaš se. Iz istog se razloga još snimaju nastavci zombie hororaca. Uvijek ima još netko tko misli da je dobra ideja provjeriti što to lupa u podrumu po noći.