ŽIVOTE, ROBIJO!

KRONIKE SLUĐENOG OCA Pet najvažnijih stvari iz života moje kćeri (3,5) koje ću pamtiti do smrti: Zbog jedne sam je kao naivac sa suzom u oku grlio

    AUTOR:
    • Tomislav Novak

  • OBJAVLJENO:
  • 21.03.2017. u 22:06

Kao roditelji pretjerano smo opsjednuti mjerenjem. Sve izražavamo u brojkama: razine hemoglobina, mililitri mlijeka, opsezi, volumeni, brojevi, datumi. Ali što od svega na kraju ostane?

Vratimo se načas u dan kad vam se rodilo dijete. Čega se sve sjećate, što ćete zauvijek pamtiti? Iskreno, meni je sve teže reći kako je cijela stvar točno išla.

Je li to bilo u 21.50? Ili ipak u 21.54? Koliko je u dlaku kćer bila teška, a koliko duga? 3500 grama, ili 3550? 52 cm ili ipak 51?

Okej, ako ćemo pošteno, uvijek sam bio jezivo loš matematičar.

Ono, Mladen-Grdović-za-volanom-superloš.

I ako sudbina planeta jednom bude ovisila o tome mogu li točno zbrojiti jednu polovinu s tri četvrtine, radije dajte pijanom Kim Jong Unu onaj kofer s lansirnim šiframa za nuklearne projektile.

Imat ćemo više šanse.

Ali problem nije samo u matematici.

Od tog prvog dana dogodilo nam se kao obitelji toliko toga, kvragu svaki dan se događa toliko toga da mi više nije bitno kad je prvi put progovorila, u ponedjeljak ili utorak. Niti je važno što je rekla jer mama će uvijek reći da je zvala nju, ja ću tvrditi da je rekla tata. A poznavajući malenu vjerojatno je dok mi nismo pazili skrivećki uredno pričala s našim psom Mašom. I to tjednima. Nebitno.

Kao roditelji ionako smo pretjerano opsjednuti mjerenjem. Sve izražavamo u brojkama, fiskaliziramo živote. Unosi kalorija, razine hemoglobina, mililitri mlijeka, opsezi, volumeni, brojevi, datumi. Sve bilježimo, snimamo, fotografiramo, arhiviramo.

Ali što od svega na kraju ostane?

Četvrti rođendan moje klinke sve je bliži i ako me pitate da nabrojim pet najvažnijih stvari oko nje koje ću pamtiti do smrti, one nemaju nikakve veze s točnim brojem prvih koraka niti će riješiti debatu je li joj od zubi prije izbila trojka ili četvorka.

No, njezinu prvu pelenu koju sam u životu morao razmotati, e to nikad neću zaboraviti. Bila je još beba, na adaptiranom mlijeku i dotad je to radila majka, a ja nisam bio spreman. Uletio sam kao Ameri u Vijetnam, bahat i ležeran, dočekao me masakr. Biljke u kući nisu samo povenule, nego su se instantno pretvorile u potpourri. Pas je zaurlao Geronimooo i s padobranom na leđima skočio s balkona. Lice mi se ukočilo od užasa i otad često čujem da malo vučem na Donatellu Versace.

Sjećanje broj dva: izraz njezina lica kad smo joj dali da proba svoj prvi Kiki bombon u životu. Da živim još tisuću godina takav izraz sreće i zadovoljstva, toliko iskreni radosni ljepljivi krezubi osmijeh više nikad neću vidjeti, to se neće ponoviti, osim možda ako Mišo Kovač opet ne organizira koncert na Poljudu.

Broj tri - njezin urlik prošlog ljeta kad je na Šolti naučila plivati, taj trenutak kad je prvi put ostala plutati. Vriska i cika satima, dok joj usne nisu poplavile, a glas promukao. Evo, barba Ive koji prodaje sladoled na drugom kraju uvale i danas je nagluh od toga. Bio je to dan kad je naučila da može sama.

Broj četiri? Čvrsti stisak ruke kad su joj u Klaićevoj šivali čelo. Imala je dvije godine, jahala je gumenog konjića po kući i pljus, ravno glavom na komodu. Tad sam prvi put osjetio da se boji. Ali stisnula je zube, oči pune suza, ali pred doktorom nije plakala.

Ali mami i meni zato je zdrobila ruke, neko vrijeme poslije mogli sno se potpisivati samo s X.

I na kraju uvijek ću se sjećati prvog jutra kad mi nije dala na posao. Bacila mi se oko noge i pričala kako ću joj nedostajati i bla bla, i da ne idem, kme, kme...

A ja naivac sa suzom u oku grlim je i ljubim.

Naravno, čim sam otišao, ona se zalijepila mami za nogu pa sve ispočetka.

Vidjela je to u nekom crtiću i mjesecima nas gnjavila na istu foru, izludio sam. A onda je odjednom prestala.

To rade samo bebe, rekla mi je neki dan ozbiljnim tonom kad sam je pitao zašto.

Neću joj to, naravno, nikad priznati, ali sad mi to fali najviše na svijetu.

Izdvajamo