ŽIVOTE, ROBIJO!

KRONIKE SLUĐENOG OCA Slučaj Igrokor: Kako smo moja kći i ja jednim potpisom sve igračke predali Čistoći

    AUTOR:
    • Tomislav Novak

  • OBJAVLJENO:
  • 11.04.2017. u 23:00

Split, 111209.
Djeca u skoli Trstenik skupili su novac tako sto su prodavali svoje igracke i ostale stvari koje vise ne koriste. Novac namjeravaju dati za djecu Afrike.
Foto: Nikola Vilic / CROPIX
Nikola Vilić / CROPIX

Svaka obitelj država je u malom, kažu, i ako je to točno, onda se u našoj u nedjelju umalo urušila sistemski važna kompanija

Točka prva: stiglo je proljeće.

Ima li prigovora? Nema? Usvojeno.

Točka druga: kreće hitna akcija čišćenja kuće.

Tko je za? Ima li suzdržanih? Nema? Onda krećemo.

Ovako je proteklog vikenda izgledala tajna noćna sjednica užeg kabineta Vlade naše male obitelji. I kako to s pospremanjem obično bude, problemi koje smo dugo gurali pod tepih istovremeno su opteretili rast kućnog BDP-a.

Najviše od svega kutije krcate igračkama naše kćeri (3,5). Tu se stvarno trošilo neplanski i želimo ih se riješiti, ali mala žica novi kredit, s grace periodom.

- Tata, ako me odvedeš na sladoled, obećavam da ću ih popodne konačno sve pospremiti - uvjerava me još od petka ujutro. Sladoled je i dobila, dvaput, ali evo, već je subota popodne, a dijelovi Minnie Mouse slastičarnice još su ispod fotelje u boravku. Lego figurice završile su u psećoj zdjelici s hranom.

Ispostavilo se da mi je mala uvalila mjenicu bez pokrića.

Svaka obitelj država je u malom, kažu, i ako je to točno, onda se u našoj u nedjelju umalo urušila sistemski važna kompanija. Kćeri smo greškom prepustili da sama upravlja svojim igračkama, a koncern se ubrzo proširio po cijelom stanu. Nije bilo druge, mamu smo preko noći imenovali specijalnim povjerenikom za restrukturiranje nereda. Jednom kad je kći prestala poštovati obveze prema dobavljačima (dvije bake i djed), izgubila je i povjerenje nas kao investitora.

Odlučili smo je razvlastiti, tako je počeo naš privatni slučaj Igrokor.

- Ajmo, crta van s biciklima - kaže mama u nedjelju - ne želim vas vidjeti u kući bar dva sata dok sve ovo ne razvrstam i pos­premim.

Stajemo u vrstu i pokunjeno se kupimo u park, a u stopu nas s repom među nogama slijedi pas. Poluslijepa je i šepava, ali ni ona ne želi gledati bolne rezove.

Mama je prava osoba za restrukturiranje, to je odmah jasno. Nema labavo, ukinula nam je zabavu kao PPD plin za Petrokemiju.

Već godinama vodi bitku s mojim Lego Star Wars setovima koji bez razloga skupljaju prašinu na policama u dnevnom boravku i truli sistem dobro poznaje iznutra. To je ta “institucionalna memorija”.

Postala je imuna na moje izgovore, prije će se i ona žirafa iz Zoološkog vrta u New Yorku poroditi uživo preko interneta nego što ću ja pospremiti svoj Lego otpad.

Par sati kasnije vraćamo se kući na ručak, a stan blista.

U kutu hodnika nekoliko je velikih vrećica do vrha punih plišanaca kojima iz otrgnutih udova viri spužva, figurica iz Kinder jaja kojima fale ruke i noge, autića bez kotača i potrganih lutaka. Povjerenica je hladno iz naše male države odstranila sve potrgano, sve nepotrebno, sve staro.

- Ovo sve je za otpad, pregledajte vreće, da znam da su spremne za kontejnere - kaže nam.

Nismo imali izbora, kći i ja. Sve što smo godinama trgali jednim smo potpisom predali na upravljanje zagrebačkoj Čistoći.

Malena, u očajničkom zadnjem pokušaju da nešto spasi, prebire po vrećama i vadi stvari koje želi sačuvati. A ima sprem­ne i izgovore.

- Miki mora ostati - uporna je i u rukama grčevito drži staru Disney figuricu s polomljenom rukom.

- Ali zašto, pobogu, vidiš da je potrgan, izgleda kao da je s Hrelića - uvjerava je Povjerenica.

- Ali on se danas ženi - ispali mala.

- Kako molim?

- Ženi se, zaljubio se, tu nema pomoći.

E to ja zovem kreativnim knjigovodstvom.

Malena je Mikija od deportacije u zadnji čas spasila “zelenom kartom”, adutom pred kojim je nemoćan čak i Donald Trump. Miki sada uredno može podnijeti zahtjev za azil, uzalud je naša Vlada na granici s dječjom sobom razvukla žilet-žicu. I tako smo navečer umjesto stečaja imali vjenčanje.

- Uzimaš li ti, Miki s Hrelića, ovu Barbiku iz Kinder jaja? Sad ste muž i žena - svečano recitira malena pred spavanje. Proslava je bila skromna, salu im je iznajmila Fifi (još jedna stvar koju je spasila od deportacije na Jakuševac), a na piru je sviralo njeno Cvjetno društvo.

- Oni su sad muž i žena - kaže nam svečano.

Ja sam raznježen, ali Povjerenica je malo tvrđa kost. Neće je samo tako nasanjkati. Usred vjenčanja diže ruku kad svećenik pita: ima li prigovora?

- Hoće li imati bebu? - pita sumnjičavo. Među okupljenima muk, Doktorica Pliško u kutu sale pada u nesvijest.

- Nažalost, ne. Znaš, mama, Barbika je već malo starija pa bebe neće biti, ali njih dvoje posvojit će nekoliko Winxica. Daj ih izvadi iz vrećica koje si planirala baciti.

Tako to ide, naša kći jednostavno je sistemski prevažna da bi propala.

Izdvajamo