ŽIVOTE, ROBIJO!

KRONIKE SLUĐENOG OCA Što kad roditelji polude? Od svih na svijetu odgovor ima baš Nicolas Cage

    AUTOR:
    • Tomislav Novak

  • OBJAVLJENO:
  • 13.02.2018. u 22:00

Život roditelja ponekad se svodi na dva izbora. Ili umreš mlad pa ne moraš otplaćivati studentski auto koji si kupio djetetu, ili poživiš dovoljno dugo da shvatiš da se polako pretvaraš u Nicolasa Cagea. Mislim pritom baš na Njega, onog suludog “svaki-film-nosim-drugi-tupe” Cagea, kralja loših filmova, uključujući i dva u kojima glumi osvetnika iz pakla koji jaše bijesni motor, a umjesto lica ima kostursku glavu iz koje suklja plamen.

U bespućima interneta upravo sam naletio na njegovo novo dernek-djelo. Film se zove “Mom and Dad”, i suluda je crnohumorna horor komedija, toliko bizarna (čak i kontroverzna) da nije krenula u najavljenu široku kinodistribuciju, već direktno na streaming servise kao što su nekad treš filmovi izlazili direktno na video.

Ali “Mama i tata” odličan je mali bezobrazni film, ispušni ventil za sve nas umorne i frustrirane roditelje na svijetu kojima njihove nezahvalne srećice dižu tlak (što, vi nikad niste takvi?). Znate ono kad vam kažu da ne postoji stvar koju roditelji ne bi napravili za svoju djecu? Da nema tog herojskog čina, žrtve ili muke kroz koje ne bi prošli za svoje potomke, te male mirisne paketiće sreće koji im životima daju smisao?

E pa to nije tema ovog filma. Ovdje roditelji polude i odluče pod svaku cijenu i na vrlo kreativne načine svoju djecu - likvidirati. Likvidirati kao ubiti, pogubiti, skratiti za glavu, spaliti.

Radnja, naime, zamišlja svijet u kojem misteriozni digitalni signal zatruje mozgove roditelja pa oni dignu ruku na svoje potomke, a globalna pandemija u pitanje dovede opstanak vrste. A Cage glumi Tatu.

I prije nego što vam se upali moralni alarm pa krenete vilama i bakljama na ulice vičući: “Blasfemija!”, moram vas obavijestiti da je film - sjajan. I da ćete se prepoznati u više scena nego što biste to željeli. Pa hajmo zato zaigrati jednu igru. Dignite ruke u zrak svaki put kad se to dogodi. Recimo, u sceni u kojoj Tata poludi kad po stoti put stane na igračku u dnevnom boravku i umalo slomi vrat (samo što on u ruke uzme ubodnu pilu). Ili onu u kojoj kći mami (Selma Blair) ledeno kaže: “Nađi si život, nisam ti ja prijateljica (samo što ona odluči plinom dignuti kuću u zrak)”.

Ili možda onu u kojoj se na obiteljskoj večeri okupe unuci, roditelji te djedovi i bake pa jedni skoče na druge i ne znaš tko koga štiti, a tko kome radi o glavi. Otac napada sina, djed oca, svekrva snahu. Zvuči kao tipičan nedjeljni ručak, zar ne? Samo što su ovdje svi zaraženi virusom i imaju noževe u rukama.

A scena u kojoj Cage održi govor u kojem zaključuje da je jednom bio mlad, zgodan i uspješan, a sad?

- Sad sam ćelav, umoran, pun sala, radim k’o pas za sitnu lovu i cijeli mi se život vrti oko djece koja su se pretvorila u nezahvalne tinejdžere - kaže otprilike. Molim lijepo roditelje koji ga razumiju da dignu ruku u zrak.

“Mama i tata” takva je vrsta filma. Zločesti hororac s lošim forama koji će naživcirati moraliste, ali iz kojeg prosijavaju male mudrosti. Znate onu “učini hoki-poki” pjesmicu? Postoji li uopće roditelj koji je do besvijesti nije morao pjevati svojom mališanu? Cage je, recimo, pjeva dok divovskim maljem razvaljuje biljarski stol koji si je usred krize srednjih godina namontirao u podrum kao bijeg od stvarnosti. To ja zovem dobrim ispušnim ventilom.

Koliko ste besanih noći proveli mijenjajući pelene i mjereći temperaturu, sve da bi vam klinac kad poraste hladno zalupio vrata svoje sobe kad mu držite lekciju? Što vam je u tom trenutku prolazilo kroz glavu?

Cage to fino sumira svojoj djeci na kraju filma, dok zavezan za stup u svom podrumu čeka policiju da ga uhiti.

Mi smo vaši roditelji, kaže nježno, i jako vas volimo. Ali samo ponekad, poželimo vas... ubiti!

I još jednom, za kraj, dignite ruku u zrak svi vi kojima je Cage uzeo riječ iz usta.

ELIPSO

Izdvajamo