PRO ET CONTRA

Kujundžić kaže da će umrijeti od srama. Neće, jer ga nema!

Goran Mehkek, Marko Todorov, Damir Krajac / CROPIX

Da ima srama, razmišljao bi o tome da neće vječno biti ministar i već bi ga sad bilo sram vratiti se među kolege liječnike i pacijente

Kao što se to moglo očekivati, ministru zdravstva Milanu Kujundžiću nije ni na kraj pameti dati ostavku. Premda je bjelodano da mulja sa svojom imovinskom karticom, da je u njoj prikazao višestruko manju vrijednost kuće u Markuševcu u kojoj živi, da nije otkrio otkud mu sredstva za novu kuću vrijednu 195.000 eura i tko je prijatelj koji mu je posudio 40.000 eura, Kujundžić u tome ne vidi nikakav problem.

Njegovo je objašnjenje da onaj tko radi, taj i zaradi, a on i njegova supruga radili su puno... Još kaže da bi umro od srama kad bi se utvrdilo da nešto od onog što je rekao o svojoj imovini nije točno.

Malo sutra! Kako bi Kujundžić umro od srama ako je više puta pokazao da ga - nema?! Da ga ima, Kujundžić bi razmišljao o tome da neće vječno biti ministar i već bi ga sada bilo sram vratiti se među kolege liječnike i ponovo stati pred pacijente. Mandat mu je obilježila nesposobnost da napravi ikakav pozitivni iskorak u zdravstvu. Sustav je i dalje katastrofalno organiziran, gomila enormne dugove, liste čekanja rastu, donesen je Zakon o zdravstvenoj zaštiti kojim nitko nije zadovoljan, posebno primarnom zaštitom koja je gurnuta u privatizaciju, a istodobno se ništa sustavno ne poduzima kako bi se poboljšalo zdravlje nacije, pa nam je smrtnost od kardiovaskularnih i drugih bolesti i dalje veća nego u drugim europskim zemljama.

Smrt devetogodišnjeg dječaka iz Metkovića, koji je umro samo zato što mu tijekom vikenda nisu napravljene laboratorijske pretrage, dogodila se u Kujundžićevu mandatu i na najdrastičniji je mogući način pokazala poroznost zdravstvene zaštite u manjim mjestima. Čovjek koji ima srama, nakon takve bi tragedije bez razmišljanja dao ostavku, bio objektivno odgovoran za išta ili ništa.

Dakako da Kujundžiću takvo što nije palo na pamet. Njegove su misli i aktivnosti fokusirane na druge stvari, a kadroviranje mu je jedan od prioriteta. Pritom za svoje izabranike ima iste kriterije koje primjenjuje prema sebi samome. Na primjeru bolnice Sestre milosrdnice prije nepuna dva tjedna zorno je pokazao kako to funkcionira. Zaustavio je dr. Slavka Oreškovića i Upravno vijeće u smjeni zamjenice ravnatelja bolnice Dijane Zadravec, koja je trebala odletjeti zbog fizičkog nasilja prema podređenoj. Uredio je da se za dva dana, umjesto Zadravec, smijeni dr. Oreškovića! Potom je tvrdio da jedno s drugim nema veze, nego je slučajno vremenski koincidiralo. Dokumenti su pokazali da besramno mulja i govori neistine.

Njegova kadroviranja već su počela dobivati i sudske epiloge kao nezakonita (smjena ravnatelja KB-a Dubrava), ali ministra to ne zabrinjava. Posebno kad ima pajdaša kao što je to u slučaju Dječje bolnice Srebrnjak, gdje se našao na istom kursu s imenjakom, zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.

Otkad je ovoj bolnici iz europskih fondova odobreno 60 milijuna eura za projekt “Centar kompetencije u translacijskoj medicini Srebrnjak”, dva su se Milana okomila na nju. Žetončići zagrebačkog Milana u kratkom su postupku (koji nije zakonit) smijenili ravnatelja bolnice dr. Boru Nogala da bi hitno instalirali svoga. Ministar Milan najprije je to potpomogao nečinjenjem, pa začinio omalovažavanjem jedine dječje bolnice specijalizirane za bolesti dišnih putova i alergija. I nije stvar u tome hoće li dr. Nogalo biti ravnatelj, nego u tome što se ugrožava projekt koji može biti spas za brojnu djecu u Hrvatskoj. Uostalom, nije ni do ministra, nego do onog tko ga uporno drži i štiti na funkciji.

Izdvajamo