Najveća ekonomska, politička i socijalna reforma u Hrvatskoj, možda i jedina koja se po dubini, radikalnosti i dalekosežnosti uopće može zvati reformom, odvija se ovoga časa na mjestu na kojem to gotovo nitko ne bi očekivao i gdje to gotovo nitko ne vidi - na web stranicama Ministarstva financija, u prijedlogu novog zakona o zaštiti potrošača stambenih kredita.
Ispunjavajući obvezu da u nacionalno zakonodavstvo prenese odredbe Direktive 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014., hrvatsko Ministarstvo financija predložilo je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju koji hrvatske banke obvezuje da hrvatskim građanima odobravaju kredite za kupnju, gradnju ili adaptaciju stambenog prostora u valuti u kojoj oni primaju plaću, što znači u kunama.
Krediti u stranoj valuti, odnosno s valutnom klauzulom, pritom ne bi bili zabranjeni, ali bi dužnici imali pravo u svakom trenutku, bezuvjetno i bez ikakva dodatnog troška, te kredite konvertirati u kunske. Tako devizna klauzula u stambenim kreditima u Hrvatskoj postaje prošlost. No, u čemu je revolucionarnost i dalekosežnost te naoko tehničke promjene?
Obveza banaka da hrvatskim građanima osiguraju kredite u kunama znači da one više neće moći na građane prebacivati tečajni rizik ako će kunske kredite odobravati iz devizne štednje ili kunske štednje s deviznom klauzulom.
Također, poslovne će banke za kunske kredite morati pribaviti dodatne kunske izvore, a njih će pak morati osigurati Hrvatska narodna banka, što znači da će HNB morati mijenjati monetarni režim po kojem djeluje i svoj kvazivalutni odbor supstituirati vlastitom monetarnom i kreditnom politikom, što je do sada izbjegavala.
Za čitav hrvatski financijski sustav to znači jačanje uloge nacionalne valute kune, odnosno smanjivanje pretjerane euroiziranosti sustava, a sve je to pomalo ostvarivanje monetarne i kreditne reforme za koju se godinama zalagao dio hrvatskih ekonomista: akademik Baletić, Zdunić, Lovrinović, Jurčić, Radošević, Garača, Vidaković… da spomenemo samo neke.
To je monetarna reforma s kojom je Most došao na vlast i za koju je u pregovorima dobio suglasnost i Domoljubne koalicije i koalicije Hrvatska raste. Hrvatska narodna banka nije ju prihvaćala, ali ju je ipak stidljivo pokrenula s najnovijim “stukturnim repo operacijama”, s kojima osigurava bankama kune na srednji rok, a sada ta reforma u Hrvatskoj nastupa punom parom pod zakonskom prinudom Europske unije.
Zanimljivo je pritom da je hrvatsko rješenje za stambene devizne i kredite s deviznom klauzulom (“FX kredite”), koje je predložila radna skupina Ministarstva financija, radikalnije od onog sadržanog u Direktivi EU.
Europski propis naime nudi dvije mogućnosti. Po prvoj, građani EU imaju pravo konvertirati FX kredite u valutu u kojoj primaju plaću tek ako ona, u odnosu na devizu u kojoj je kredit, devalvira za više od dvadeset posto. Po drugoj građani moraju imati mogućnost osigurati se (“hedžirati”) u odnosu na valutu u kojoj je FX kredit.
U prvom slučaju banke bi na građane zajmoprimce prebacile 20 posto svojega tečajnog rizika, što nije malo. U drugom slučaju, osim što za sada “hedžiranje” za građane ne postoji, nitko ga ne nudi niti prodaje, osiguranje od rizika tečajnih razlika imalo bi svoju cijenu koja bi povećala ukupne troškove stambenih kredita. Pitanje je tko bi taj trošak trebao i mogao snositi. Građani bi ga vrlo teško podnijeli i on bi ih bitno demotivirao u uzimanju stambenih kredita i otežao bi im rješavanje jednog od najosnovnijih egzistencijalnih pitanja, a to je stanovanje. Nije stoga neobično da su se hrvatski predlagači odlučili za konverziju “u svakom trenutku i bezuvjetno”.
Pritom treba imati na umu ulogu i značaj stambenog kreditiranja za financijski sustav i gospodarstvo. Od 120,4 milijarde kuna kredita građanima 57,6 milijardi je stambenih i hipotekarnih. To su krediti od kojih živi dobar dio hrvatske privrede, od rudarstva i industrije građevnih materijala, preko građevinara i obrtnika, do namještaja i kućanskih aparata.
Samo 7,7 milijardi kuna tih kredita je u kunama bez devizne klauzule. FX stambeni krediti su logična posljedica toga što je njihov izvor štednja koje banke moraju isplatiti građanima u devizama pa su tečajni rizik investiranja tog novca prebacile na svoje dužnike. Time su se banke donekle riješile straha od poskupljenja deviza, ali zato sada strahuju građani u kreditima s deviznom klauzulom.
I premda se zna da FX krediti općenito predstavljaju sistemski rizik za nacionalni financijski sustav, sve je to dobro funkcioniralo dok nije eksplodirao tečaj švicarca koji hrvatske banke i HNB ne kontroliraju. I u Hrvatskoj je, kao i u drugim novim članicama EU, nastala drama i Unija je shvatila da potrošače stambenih kredita mora zaštititi od devizne klauzule i osigurati im elementarno ljudsko pravo da dobiju stambene kredite u novcu u kojem ga mogu i otplaćivati. Tako se desilo da hrvatsku monetarnu i kreditnu politiku, umjesto centralne banke i Vlade, određuje europska politika zaštite potrošača.
Teško je reći što će se sve iz toga izroditi, no vraćanje kuni, deeuroizacija i osiguravanje više kunskih izvora bankama upravo je suprotno aktualnim težnjama HNB-a i Vlade za što skoriju potpunu zamjenu kune i devizne klauzule eurom.
Na kraju, ali ne najmanje važno, direktiva kojom je EU još u veljači 2014. ozakonila konverziju svih FX stambenih kredita vrlo sličnu onoj kako je Hrvatska svojim bankama naredila konverziju kredita u švicarcima bitno jača položaj Hrvatske u eventualnoj arbitraži s bankama oko njihova zahtjeva za naknadu štete.