U najmanjoj sobi ujakovog zeničkog stana, iznad Vesninog pianina, visila je slika Ljubomira Perčinlića. Smeđe-siva ploha, boje željeznog oksida i neba nad njim, bila je najupečatljiviji prizor u prostranom četverosobnom stanu, ispunjenom ruskim memorabilijama, čajnicima i samovarima, realističkim prikazima brezovih šuma u jesen, širokih ruskih rijeka i beskrajnih ravnica u teškom pozlaćenom okviru, sakupljanih za moskovskih godina, kada je ujak radio kao predstavnik zeničkoga metalurškog kombinata u Sovjetskom Savezu. Perčinlićevu je sliku u znak zahvale dobio od samog slikara, jer mu je učinio nekakvu uslugu. Bila su to dobra vremena kada su slikari zahvaljivali slikama, a ljudi bi onda znali koliko te slike vrijede - zapravo, nisu znali, nego su ih obično precjenjivali - pa bi ih vješali na najistaknutija mjesta u stanu, kao svojevrsna odlikovanja domaćinstvu, više nego ukrase. Jer te slike, ako ih ne bi naslikao Mersad Berber, baš i ne bi bile neki ukrasi…
Mislim da je to bilo sredinom sedamdesetih, i Ljubomir Perčinlić morao se svojski potruditi da među svim svojim radovima pronađe sliku koja će imponirati drugu D. R., inženjeru metalurgije, praktičnom čovjeku, “tehničkoj inteligenciji”, čiji su estetski nazori ipak počinjali i završavali na brezovim šumama u jesen, na Ilji Rjepinu i na realizmu čiji god bio. Istina, ni na toj do danas bezimenoj, smeđe-sivoj slici, koja me je kao dječaka intenzivno obuzimala, pa sam odlazio da je gledam kad god bismo došli u goste u Zenicu, nije bilo ni slutnje predmetnog svijeta, koji je iz slikarevog oka iščezao još početkom šezdesetih, nakon onih ranih, studentskih postimpresionističkih radova, ali u tim je prljavo-smeđoj i nebeski-sivoj bilo nečega u bližoj okolini vrlo prisutnog, vidljivog golim okom, i onim drugim, zakrivenim, u se zagledanim, unutrašnjim okom.
Ako bismo naučili da gledamo zanemarujući konture stvari, pa da ne vidimo zgrade i nebodere, Hotel Metalurg, rijeku Bosnu, stadion i visoke peći, tokom većeg dijela godine, u jesen, zimu i proljeće, Zenicu bismo vidjeli kao smeđe-sivu sliku što visi iznad Vesninog klavira, u najmanjoj sobi stana vis a vis novosagrađenog zeničkog pozorišta. Ako se dobro koncentriraš pa gledaš, cijela će ti Zenica stati u njezin jednostavni okvir. Tako sam, bez ikakvog naknadnog domišljanja, mislio kad mi je bilo deset-dvanaest godina, takva je bila moja estetika i takva je bila slika Ljubomira Perčinlića. Ne znam kakva je danas, jer ju trideset i pet godina nisam vidio. Kad se autom vozim pored Zenice, gledam hoću li je opet vidjeti…
Ljubomir Perčinlić bio je osamdesetih slikar iz žive antologije bosanskohercegovačke likovne umjetnosti. Na skupnim izložbama, na godišnjim i bijenalnim pregledima i inventurama mjesne umjetnosti, koje bi se obično održavale u Colegium artisticumu ili, rjeđe, u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, njegovi bi se radovi izlagali kao estetski najradikalniji izraz narodnoga duha. Uz sve one figurativce i folkloriste, slikare vanjskih i unutrašnjih ljepota zemlje Bosne i hercegovačkog kamena, kreatore i rekreatore njezinih identiteta, berbere, barbare i ostale, najednom bi se pojavila dva-tri gotovo sasvim bijela Perčinlićeva platna, na kojima bi upravo iščezavali, umirali posljednji geometrijski likovi.
Kada danas, kao sijedi pabirčar jučerašnjega svijeta, o jednoj povijesti umjetnosti govorim skoro isključivo po sjećanju, Perčinlića bih rado vidio uz onovremene radove Ede Numankadića i kasna, postslikarska platna Voje Dimitrijevića. To bi bila izložba koja se može održati u glavi svakoga tko se tih slika sjeća, uza sva ograničenja i prepravke što se, sasvim očekivano, dogode u sjećanju.
Od 23. studenog do 7. prosinca održala se, skoro pa u zbilji, majušna retrospektiva Ljubomira Perčinlića, na adresi Kneza Borne broj 2, u Zagrebu. Što to znači skoro pa u zbilji? Evo što: na adresi Kneza Borne 2 nalazi se Hotel Sheraton, a u tom je hotelu, među inim dućanima, i lokal, izlogom otvoren prema ulici, u kojem je prodajna Galerija Libar. Prodajne se galerije od izložbenih galerija razlikuju po svemu, osim po nazivu. U prodajnoj galeriji nema zidova po kojima se po izložbenim pravilima vješaju slike, nema adekvatne rasvjete, niti mogućnosti da se promatrač odmakne od slike, pa da ju gleda onako kako bi je trebao ili htio gledati.
Prodajne galerije su, barem kod nas, dućani iz kojih bi se, vrlo jednostavno i bez ikakvih prepravki, mogle izbaciti slike i skulpture, a ubaciti cipele, suveniri, glavice kupusa za kiseljenje… To je tako, i to, vjerojatno, tako i treba biti. Kada se u prodajnoj galeriji stoji ili sjedi pred slikom, tada se ona pomalo zamišlja, a pomalo gleda. Ili se gleda kao u sjećanju.
Ali naravno da sam dotrčao u Galeriju Libar da vidim slike i skulpture Ljubomira Perčinlića, i da zamislim njihovu izložbu. Malu, kakva bi lako stala u Galeriju Forum, pa bi se, uz malo bolje svjetlo, tamo čak i dobro snašla. Iako, pravi Perčinlićev ambijent, ali u mnogo većem i širem zahvatu, u nekoj velikoj retrospektivi, onaj je pusti Muzej suvremene umjetnosti, ali uzalud je zazivati nešto čega nema…
U Libru su, kako-tako, izložili osamnaest slika iz različitih faza slikareva rada, od “Sive slike” iz 1962. do djela iz 1998, te tri skulpture u lijevanom željezu iz 1986, kada je zenička željezara vodila vrlo živu inicijativu motiviranja umjetnika da iskoriste njezine sirovine i peći. Objavili su i katalog, s kratkom obavijesti Ješe Denegrija o Perčinliću i njegovoj ulozi u umjetnosti, te listom Perčinlićevih samostalnih izložbi. Za one koji o umjetniku prethodno nisu ništa znali, ovo je, možda, zgodan način upoznavanja. Možda ih Ljubomir Perčinlić može asocirati na nekog slavnog svjetskog slikara, a možda u njegovim bjelinama, u slikama koje iščezavaju, naslute Vaništinog srodnika…
Ali da bi se ovog umjetnika integriralo u hrvatsku suvremenu umjetnost ili da bi mu se ustanovila vrijednost na tržištu, o čemu trgovci jedino i sanjaju i na čemu se, na žalost, danas i zasniva javna i medijska slika nacionalne umjetničke povijesti, bilo bi potrebno mnogo, mnogo više od ovog. Potreban bi bio kontekst i u tom kontekstu priča o Ljubomiru Perčinliću. Bila bi potrebna povijest Ljubomira Perčinlića.
Rodio se 1939. u Zenici. Akademiju je upisao kao dvadesetjednogodišnjak, nakon što je u rodnom gradu već imao samostalnu izložbu. Studirao u Beogradu, u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića, pred kraj studija imao samostalnu izložbu u Galeriji Kolarčevog narodnog univerziteta, što nikako nije bila uobičajena stvar. Umjesto da ode u svijet ili ostane u Beogradu, umjesto da se barem vrati u Sarajevo, Perčinlić se vraća u Zenicu i uskoro se zapošljava kao srednjoškolski profesor likovnog.
Poznat je i poštovan u čaršiji, nema držanje umjetnika - što god bilo i kako god se u nas shvaćalo to “držanje umjetnika” - vazda je spreman na entuzijazam u kulturi, zimuje i ljetuje na Smetovima. Društvene ambicije trajno je limitirao time što želi živjeti u rodnome gradu. Ili možda ne želi, nego mu se život tako potrefio. Iako je od Zenice do Sarajeva samo osamdeset kilometara, umjetnik koji živi u Zenici po svemu je daleko od središta.
S druge strane, sretan je čovjek. Ako se na njegovo djelo gleda sa kraja i preko slikareva groba, može se reći kako je Ljubomir Perčinlić imao sreće što je živio tako kako je živio, i dobro je postupio kada se iz Beograda vratio u Zenicu i zaposlio se u školi. Zahvaljujući tome Perčinlićevo životno djelo može se promatrati u kontinuitetu, kao razvoj jednoga umjetnika i njegove ideje, koji gotovo da je ostao nedirnut i neokrnjen svim vanjskim i neumjetničkim okolnostima. Nije slikao da bi prodavao, niti je živio od slikarstva - a mogao je, nije radio po narudžbama, bilo živa čovjeka ili povijesnog trenutka. Zenica je bila mjesto njegove savršene izoliranosti od svijeta. I takav kakav je bio, apartan, vizualno hermetičan, nedekorativan, ali čist i jasan poput ravne crte na savršenom bijelom papiru, bio je slikar Zenice.
Od 1975. predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, ali tek je 1988. izabran za redovnog profesora. Početkom rata odlazi u Zagreb. Kako se taj odlazak može nazvati? Izbjeglištvo? Ne znam, ali u Zagrebu je poživio onako kako se živi u tuđini. Slikao je, dovršavajući svoj put od slike u ništa, ali Zagreb se, izgleda, nije o njemu do danas stigao obavijestiti. Ni o njemu, ni o njegovu kontekstu. Umro u rujnu 1998.