Dogodi se to, čak i u gotovo sasvim obespismenjenom društvu kakvo je današnje hrvatsko, da se pojedini pisci sa svojim djelima uzdignu u ikone suvremenosti i u mjerila stila, mišljenja i koncipiranja u životu i u tekstu. U pravilu je riječ o vrlo lokalnim, a istodobno svjetskim piscima, čija se svjetskost sastoji u tome što svoje čileanske, meksičke, austrijske ili norveške specifičnosti i drukčijosti čine ne samo univerzalno razumljivim, nego i lako prevodivim na svaku drugu lokalnost i drukčijost.
Postoji barem jedan ovdašnji pisac, neotkriven južno od Sutle, koji je svjetski u svojoj lokalnosti i velik na način Bernharda, Bolaña i Knausgaarda. A pritom još i pisac koji je najznačajniji i najpretežniji dio svoga književnog djela ispisao baveći se samim sobom i svojim biografskim i životnim okolnostima. Nije pisao golu autobiografiju, niti je u njegovo vrijeme bio u modi pojam autofikcije. Lojze Kovačič je pisao o sebi kao o velikoj temi onako kako je Joyce pisao o temi Dublina, i to u vrijeme kada takvo pisanje ne samo da nije bilo u modi, nego je djelovalo pomalo i zazorno.
Evo tko je bio Kovačič i što je činilo okvir njegove teme: rođen 1928. u Baselu, kao najmlađe dijete ne baš bogatog iseljenika, koji je još 1899. otišao trbuhom za kruhom u svijet, potucajući se Europom završio krznarski zanat i oženio Lojzetovu majku, rođenu u njemačko-francuskom braku, ali po osjećaju i jeziku švicarsku Njemicu. Ni u Baselu Kovačiči se baš nisu obogatili, živjeli su vrlo skromno, a otac je, bivajući nezadovoljan migrantskim životom i novom domovinom, imao neku mutnu ideju povratka u Sloveniju. Tako nije prihvatio ni ponuđeno mu državljanstvo.
Pred Drugi svjetski rat Švicarska se najednom odlučila osloboditi neželjenog etničkog i doseljeničkog balasta, te je 1938. naloženo protjerivanje svih koji su se na teritoriju države zatekli bez švicarskog državljanstva. U Sloveniju, najprije u Novo Mesto, Kovačiči su se doselili kao puki siromasi, klasični prognanici. Lojzetu je, nakon idiličnoga bazelskog i njemačkog djetinjstva, to bio prvi pravi kontakt sa slovenskim jezikom, ali i s nekom novom, neusporedivom stvarnošću. I već bi ovo bilo dosta za jedan život i za književnost jednoga života. Ali bio je to samo početak.
Stari Kovačič po koječemu je bio karakterističan lumpenproleter i katolik jedne srednjoeuropske epohe. Oduševljavao se Adolfom Hitlerom, jer će Hitler ujediniti Europu i Njemačku osloboditi od Židova, i naravno da se nije tokom okupacije trudio da sakriva svoje osjećaje. Umro je 1944, a godinu dana kasnije partizanski su oslobodioci, također predvidljivo i očekivano, njegovu ženu Njemicu, pa još i sumnjivu kolaboranticu, te njezinu kćer, a Lojzetovu sestru s djetetom, ekspresno protjerali preko granice u Austriju, gdje su se našli u sabirnom logoru.
Lojze Kovačič je 1945. kao sedamnaestogodišnjak dopao tromjesečnog zatvora. Kada su ga pustili, nije više imao ništa, ni doma, ni obitelji, ni mogućnosti da pređe granicu i priključi se obitelji. Živio je kao otpadnik, ispred javnog nužnika prodavao je izrezane komadiće starih novina, sirotinjski toalet-papir, i već mu je bilo jasno da će ostatak života provoditi kao neprijatelj ili barem kao neprijateljski izdanak.
Iako nije bio aktivni opozicionar, nije se bavio političkim temama, doživljavao je nesporazume s policijom, sudovima i kulturnim komesarima, te je bio krajnje sumnjiv kao pisac i kulturni radnik. Veći dio života izdržavao se kao šef lutkarske scene, lutkar i lutkarski pedagog. Nekoliko je godina bio i urednik lutkarskog programa Festivala djeteta u Šibeniku. Život je proživio onako kako mu je već bilo obećano 1938. i 1945, kao savršeni i nepopravljivi autsajder. Ali kako je slovenska kultura vazda bila življa od slovenskog društva - što se za hrvatsku kulturu nikako ne bi moglo reći - Lojze Kovačič je već vrlo rano, 1969. ponio nagradu Prešernovog sklada (fonda), 1973. nagrađen je i Prešernovom nagradom, najvišim kulturnim priznanjem u Sovenaca, a dvostruki je dobitnik Župančičeve nagrade.
Premda je bio društveno prezren i politički sumnjiv, slovenska kultura nije mu ostala dužna. Bio je slovenski akademik. Osamostaljenje 1991. doživio je vodeći računa o mjeri osobnog dostojanstva, te se nije prekomjerno oduševljavao, niti je puhao u antikomunističke diple, tojest nije činio ništa što već nije bio spreman činiti i pisati u vrijeme Jugoslavije. Umro je 2004.
Lojze Kovačič vjerojatno je najvažniji nepoznati južnoslavenski pisac. I vjerojatno jedan od nekoliko općenito najvažnijih južnoslavenskih proznih pisaca i romanopisaca. Na srpski je, čini mi se, prevedena jedna njegova knjiga (roman “Stvarnost”, kod Narodne knjige, 1973.), kao i na hrvatski (“Tri žene”, Cankarjeva založba, 1985.), a onda se nedavno, gotovo niotkuda, vjerojatno zahvaljujući samoinicijativnom prevoditeljskom entuzijazmu Božidara Brezinščaka Bagole, dogodilo da izađu dva kapitalna Kovačičeva romana. Najprije su kod Alfe objavljena prva dva toma “Pridošlica”, o čemu nisam znao ništa, premda sam, vjerujte mi na riječ, vrlo informiran o hrvatskim knjiškim novitetima, a zatim je, u Meandru, tiskano i “Kristalno vrijeme”.
“Prišleki”, kako glasi izvornik “Pridošlica”, najpoznatiji je Kovačičev roman, koji je u jednoj prilično ozbiljno provedenoj anketi među kritičarima i književnim teoretičarima proglašen za najbolji slovenski roman dvadesetog stoljeća. Ovu sam golemu knjigu u više knjiga prvi put čitao prije dvadeset i pet godina. Kasnije sam je dočitavao, u cjelini i u fragmentima, često misleći na nju, u življenju, ali i u pisanju. (I kroz svo to vrijeme bilo mi je nevjerojatno zašto je nitko ne prevodi, ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji…)
“Kristalno vrijeme” se u fragmentima bavi istim temama i vremenskim odsječcima, te povremeno i istim događajima, samo u krajnje komprimiranom obliku, kao i “Prišleki”. Različito je, naravno, vrijeme u kojem su knjige nastajale, a samim tim i emocionalni i intelektualni pogled na događaje i na sebe samoga. Kovačič, kao ni Bernhard, ne zazire od ponavljanja, niti vodi brigu o površinskoj dopadljivosti teksta. On piše za sebe, kao da mu je nakana da se transformira u tekst, da rastjelovi sebe i sve ono što jest i da se pretvori u roman. Ako mu to prvi put ne uspije, pokušat će opet. I tako dok je živ.
“Kristalno vrijeme” počinje 23. srpnja 1988. i završava jednom jedinom rečenicom 14. lipnja 1990. Ta rečenica je karakteristična kovačičevska i glasi: “Zrelost je sve.” U te nepune dvije godine Slovenci doživljavaju unutarnju poplavu nacionalne samosvijesti. Na početku, što pisac i bilježi, traje ono slavno suđenje na vojnom sudu u Ljubljani, na kojem će Janša i drugovi biti osuđeni na zatvor zbog delikta prema SFRJ. No, to je samo vanjski biotop unutrašnjega svijeta, trenutak neizvjesne sadašnjosti koja je u Kovačičevom slučaju okvir za sjećanje i za neprošlu prošlost.
Takva sadašnjost ne samo da ga ne usrećuje, nego ga i plaši: “Fanatična ljubav prema domovini, pravdi, ako postane službena, postane za društvo doduše energičan impuls, a za pojedinca dvostruka pogibelj, ukoliko se pretvori u strast koja će ga zavesti na jedan jedini put. Deformira ga, uništi mu srce, životnu osjetljivost. Dovede ga izravno na put u pakao. Nikad se ne smiješ nikome priklanjati, pa tako ni kolektivnom nasilju svoga naroda.”
Lojze Kovačič je kršćanin, katolik, koji vrlo intenzivno, duboko, ali i krajnje nekonvencionalno proživljava duhovne i teološke teme. (To je, pretpostavljam, ono što je Brezinščaka Bagolu toliko vuklo ovome piscu…) Osim što je okružen komunističkim, ateiziranim društvom, Kovačičev je Bog obilježen njegovom samoćom. Ni traga tu nema od bilo kakve zajednice vjernika, kao, uostalom, ni od crkvenih fetiša i totema. “Kad sam na svojim skitnjama dolazio u neposrednu blizinu crkve, nikad nisam imao osjećaj da je oko nje ili iza njenih zidova više Boga nego bilo gdje drugdje.
(…) Od sveukupne arhitekture crkva je najviše nagrđivala zemlju i ohlađivala nebo.” Ljudska savjest za Lojzeta Kovačiča najvažniji je dokaz o Božjem postojanju. Izvanredno je zanimljivo, i zapravo duboko ganutljivo čitati njegovo dugo bogotraženje u “Kristalnome vremenu”, tu esejističko-prozno-teološku raspravu čovjeka sa sobom i sa živim i neživim svijetom oko sebe.
On prezire Jožeta Plečnika, i time pomalo vrijeđa ovoga svog čitatelja, ponajviše zato što se Kovačičevom preziru nema čime oduprijeti. On je čudak, erotoman, nevjerni muž, i netko tko čiste duše ispisuje ovakve rečenice: “Dobra bića ni po čemu se toliko ne razlikuju koliko po slušanju drugih ljudi.” Kovačič piše dobrim slovenskim jezikom, u rečenicama i rečeničnim sklopovima i cjelinama koje sklapa u neku svoju privatnu sintaksu, označenu mnoštvom trotački iliti trotočki, koje sugeriraju ritam misli.
Lojze Kovačič jedan je od najvažnijih pisaca ovoga doba. Pouzdanje našega svijeta u životu i u tekstu.