Bio je to uistinu sentimentalan oproštaj: američki predsjednik Barack Obama na odlasku je posjetio njemačku kancelarku Angelu Merkel i rekao kako njoj prepušta liderstvo u demokratskom svijetu. Svima je tada nekako bilo lakše jer pred Europom su bili nesigurni izbori u Francuskoj i Nizozemskoj, u Bijeloj kući se gnijezdio Donald Trump i s pravom je proširio strah da bi međunarodni poredak uspostavljen nakon Drugoga svjetskog rata mogao krahirati. Ključni je problem upravo glagol - krahirati, dakle urušiti se bez kontrole. Takvo je stanje dobrim dijelom i posljedica nespremnosti-nesklonosti-protivljenja (slobodno dodajte još koji termin) zemalja Zapada, dakle Francuske, Velike Britanije, SAD-a i Njemačke, da pristanu na postupne reforme tog sustava. Nakon pada Berlinskog zida smatralo se da će se liberalna demokracija naprosto proširiti svijetom u skladu s Fukuyaminom tezom o “kraju povijesti”. Posljedice se vide sada, a možda su se mogle pretpostaviti i s tadašnje točke gledišta: populisti i ksenofobi su na vlasti u zasad četiri članice EU koja je raskoljena sporovima na liniji Istok - Zapad i Sjever - Jug, koje sve uspješnije širi Rusija. Kao priželjkivani model počinje se nuditi “neliberalna demokracija” jer se težište svijeta seli na prostor koji kontrolira Kina uz sufliranje Rusije, opredmećen u Šangajskoj organizaciji. U kojoj su osnivačice autoritarne države, a kamo se zbog geopolitičkih imperativa morala prikloniti i Indija, uz Pakistan jedina demokracija u članstvu. Bolni neuspjeh sastanka G7 ovaj vikend u Kanadi samo je potvrda sužavanja prostora na kojemu model koji bi zemlje članice trebale zagovarati djeluje. I pitanja opstanka tog modela suradnje.
Kad se dođe u tako kriznu situaciju, važno je imati lidera na kojega se može osloniti i čije se vodstvo može prihvatiti. Francuski predsjednik Emmanuel Macron pokušao se nametnuti kao lice nove EU i u tome u velikoj mjeri uspio, ali ograničava ga slabost njegove zemlje što su mu u popudbinu ostavili prethodnici, da spomenemo samo dva: Nicolas Sarkozy i François Hollande. Macron je postao stjegonoša reforme EU, ali njegova dva velika proeuropska govora imaju ozbiljnu manu: teško su provedivi. U svemu tome on niti jednog trenutka nije krio da sam neće moći te je uporno zazivao pomoć s istočne strane Rajne. A ondje je trajala blokada još od rujna prošle godine. Merkel je naprosto bila prezauzeta rješavanjem unutarnjih njemačkih problema, prije svega formiranjem kakve-takve stabilne vladajuće koalicije. Sve je konačno završeno u ožujku, vlada je formirana, Merkel je pristala na niz ustupaka pa je i Ministarstvo financija, perjanicu bivše vlade kojom je suvereno upravljao Wolfgang Schäuble, dala socijaldemokratima (SPD). Sve je više bilo signala da je Merkel formiranjem njemačke vlade iscrpljena, da je pretjerano fokusirana na zbivanja unutar Kršćansko-demokratske unije (CDU) gdje raste broj njezinih otvorenih protivnika (pa i borba za prijestolje) i da svoj četvrti mandat kani provesti boreći se protiv aveti unutarnje politike, personificiranih u radikalno desnoj Alternativi za Njemačku (AfD). Demokratskoliberalni svijet je, dakle, bez lidera, a kontrapunkt izolacionistu i protekcionistu Donaldu Trumpu je kineski predsjednik Xi Jinping koji vodi zemlju autokratski i upravo si je ukinuo ograničenje mandata.
A onda je Merkel, što za nju nije uobičajeno, iznenadila. Prije desetak dana u nedjeljnom je izdanju Frankfurter Allgemeine, novina koje su glasilo konzervativnog, financijskog i korporativnog miljea, dala programatski intervju kojim je ocrtala svoj plan reforme EU. Francuska nije bila presretna jer je Merkel odlučno odbacila dobar dio Macronovih prijedloga, ali su ostali bili zadovoljni jer je njemačka kancelarka ponudila pragmatičan popis mjera koje se mogu provesti i tako ojačati EU prije izbora za Europski parlament u svibnju iduće godine. Pa je i Pariz pozdravio njezin istup. Na susretu stranaka članica Europske pučke stranke održala je moćan, državnički govor kojim je zasjenila sve ostale na skupu. “Ako Europa želi biti globalni akter, onda se mora i ponašati kao globalni akter. To iziskuje trud, hrabrost, odlučnost, a to i košta”, rekla je Merkel. A zatim je u javnost izašla slika na kojoj je vidljivo (objavljena jučer u Jutarnjem) kako je oštro napala Trumpa. Njegov stav pokazuje da mu to ne smeta i da o njoj misli jednako loše kao i nakon prvog susreta. Ali, EU može biti zadovoljna jer opet ima lidericu s jasnom vizijom. Jednostavno, Unija se mora dozvati pameti, okrenuti sebi, a ne više čekati milostinju s druge strane Atlantika ili se umiljavati Rusiji (no, Merkel je više nego svjesna da se s Putinom moraju graditi konstruktivni odnosi jer je to za EU naprosto geografski, sigurnosni, ekonomski i politički imperativ, a Kremlju se ne smije dopustiti da na svoju stranu privuče Trumpa). Ona više nije jaka kao prije godinu dana, ali i ovakva može mobilizirati pozitivne snage da pokrenu Europsku uniju. I zaustave prijeteći uspjeh populista i ksenofoba na izborima za Europski parlament.