SUBOTNJA MATINEJA

MILJENKO JERGOVIĆ Časopis Oris i plemenita uzaludnost aktivizma u hrvatskoj arhitekturi

Marko Todorov / CROPIX

Vezivanje godišnjice Orisa za memorijal u Dotrščini višestruko je paradoksalno. Mrtvi, skriveni, zatajeni i obezljuđeni hortikulturni i umjetnički zahvat nulta je točka arhitekture

Arhitektura je, osim onoga što jest, u naročito sretnim trenucima još i osjetljiv spoj umjetnosti u najčistijemu obliku i brehtovskoga društvenog aktivizma. Kuće utječu na ljude koji u njima ili pokraj njih žive, iako oni toga nisu svjesni. Taj utjecaj je estetski i etički, kuća je zapis o svijetu u kojemu je nastala. Nije svaka kuća umjetničko djelo, kao što ni svaka muzika ni svaki književni tekst nisu i ne mogu biti umjetnost, ali za razliku od glazbe i književnosti koji nisu u obavezi prema čovjekovu životu, kuća u kojoj se ne živi ili koja ne živi među ljudima ne može opstajati.

Iza svake i najnakaradnije građevine u današnjoj Hrvatskoj stoji arhitekt, s imenom, prezimenom i biografijom. Betonska čudovišta u Dalmaciji i gastarbajterski dvorci za Ivicu i Maricu, tamo negdje u unutrašnjosti, crkve i džamije koje nalikuju na intergalaktičke brodove od kartona iz televizijske serije “Svemir 1999.”, u travu i šipražje zarasli roh bau iz zagrebačkih predgrađa, kućerci s otvorenim septičkim jamama i vikendice razne, sve to su djela arhitekata i grehota je velika što ne postoji zakon po kojemu bi na svakoj kući morala stajati mjedena pločica s imenom i prezimenom onoga koji ju je zamislio i nacrtao. Anonimnost arhitektonskih nedjelja nalik je anonimnosti hejterskih komentara na internetskim portalima i po društvenim mrežama…

Andrija Rusan i njegova ekipa već dvadeset godina izdaju časopis za arhitekturu i kulturu življenja Oris. Osim što se bavi projektiranjem ili prostornim uređenjem u širem smislu riječi, Rusan se pokušava baviti komentiranjem, katalogiziranjem, arhiviranjem, bilježenjem, kritikom i tekstualnom kontekstualizacijom arhitektonskih djela. On je poput romanopisca ili pjesnika, pritom jednoga od priznatijih i uspješnijih unutar jedne male i zapuštene kulturne zajednice, koji umjesto da bude to što jest, još stvara i platformu koja će pratiti, a dijelom i stvarati lokalne i globalne književne i pjesničke kanone, i koja će zamjenjivati sve ono čega naokolo nema, a tiče se književnoga života.

Takav će izazvati bijes sredine. Ne znam je li isto i u arhitekturi, izaziva li Oris bijes ili, ipak, samo prijezir među svom tom vojskom hrvatskih arhitekata, ali znam da Andrija Rusan od Orisa nema materijalne, egzistencijalne ni profesionalne koristi. Kako to mogu znati? Pa da od takvih projekata može biti koristi, u Hrvatskoj ne bi postojao jedan Oris, nego bi raznih orisa bilo još barem pedeset. A nema ih upravo zato što se u arhitekturi, kao i u književnosti uostalom, nastoji izbjeći svako hijerarhiziranje znanja, umijeća i talenta. Svi su jednako dobri i daroviti, a državna politika i eventualno Crkva tu su da među jednakima izdvoje one malo jednakije i reprezentativnije. Koji su to, vidjet ćete ako zavirite u fotogalerije sa svečanih prijema na Pantovčaku ili drugih ceremonijalnih okupljanja pod pokroviteljstvom države.

Povodom dvadesete godišnjice časopisa, 2. ožujka 2019. je u Orisovoj Kući arhitekture otvorena izložba “Spomen park Dotrščina”, fotografija što ih je po Orisovoj narudžbi snimio Josip Klarica. “Spomen-groblje i park revolucije Dotrščina”, kako glasi puni i originalni naziv spomeničkog kompleksa u sjeveroistočnom dijelu Zagreba, tamo gdje se Medvednica spušta prema Maksimiru, projekt je započet 1963, koji je nastajao na mjestu na kojemu su ustaše od svibnja 1941. pa do kraja rata ubijale protivnika režima i rasno neadekvatne pojedince, uglavnom antifašiste, komuniste, među njima i neke od najznačajnijih lijevih intelektualaca i pisaca, Božidara Adžiju, Otokara Keršovanija, Ognjena Pricu, Augusta Cesarca

Na Dotrščini, tom strašnom mjestu iz zagrebačke mitologije svakodnevice s početka četrdesetih, smaknuto je nekoliko tisuća ljudi. Prije rata se poluslužbeno govorilo o broju od sedam tisuća pogubljenih, od toga dvije tisuće članova KPJ i SKOJ-a, ali kako spisak s imenima mrtvih nije mogao biti sačinjen, i na ove se brojeve može gledati sa zrnom sumnje.

“Spomen-groblje i park revolucije Dotrščina” bilo je jedinstvena prostorna i hortikulturna cjelina, s dolinom grobova i četiri zasebna spomen-obilježja. Projekt je autorsko djelo Josipa Seissela i Vojina Bakića, i zamišljen je kao memorijal svim zagrebačkim antifašističkim žrtvama. Centralno mjesto je spomenik “Put mučeništva”, jednostavna i ogoljena apstraktna skulptura, izuzetne transformativne snage. Kako se gledatelj pomiče, tako se u skladu s refleksom sunčeve svjetlosti preoblikuje slika u živome oku.

“Spomen-groblje i park revolucije Dotrščina” nikada nisu dovršeni, jer je 1990. došlo do svojevrsnog ideološkog prevrata i preokreta, pa je projekt naprosto dokinut. No, kako se Dotrščina nalazi skoro u srcu Zagreba, jedva nekoliko tisuća metara od veleposlanstava zemalja pobjednica u Drugome svjetskom ratu, nije bilo moguće da se Bakićevi spomenici miniraju i razruše i da se cijelo područje preore i preoblikuje u skladu s ideološkim nazorima prethodnih ratnih gubitnika. Umjesto toga, Dotrščina je prepuštena zaboravu, bujanju vegetacije i uzdanju da će protok vremena proizvesti nova društvena vjerovanja i da će i globalne prilike jednom biti takve da na ovome mjestu mogu izniknuti urbane vile koje će onda efikasno poništiti memoriju mjesta.

U tom dugom međuvremenu, između 1990. i današnjih dana, memorijal u Dotrščini je sazrijevao i mijenjao se kroz promjene godišnjih doba i protok godina, tako da su, paradoksalno, Bakićevi spomenici izgledali bolje, začudnije i efektnije nego što su to mogli biti u vrijeme kada su se o njima brinuli čuvari revolucije i radnici gradskog zelenila. Srećom, mjesnim se nacićima izgleda nije dalo da bazaju šumom u potrazi za partizanskim spomenicima, tako da tokom tih godina tišine i zaborava po skulpturama nije bilo ni kukastih križeva, ni klempavih U s križevima po sredini. Šuma je živjela i obnavljala se u skladu sa šumskim ritmovima, biljnim i životinjskim običajima, baš kao da ljudi više i nema. Takva je bila Dotrščina onih godina kad sam je posjećivao, sve ne bih li se načudio tajanstvu mjesta i nagledao Bakićevih spomenika.

U međuvremenu se ponešto i mijenjalo. Istina, “Spomen-groblje i park revolucije Dotrščina” ostali su trn u peti vladajućeg režima, ali kao da je pronađen način da se s tim trnom koegzistira. Jedna prostorna i arhitektonska cjelina u međuvremenu je više puta promijenila svoju formu i sadržaj, premda tu nitko nije ništa rušio, gradio i pregrađivao, niti su se zbile elementarne katastrofe, zemljotresi i vulkanske erupcije. Mjesta kakvo je današnja Dotrščina, ili tačnije, kakva je Dotrščina bila u vrijeme kada sam je zaboravljenu posjećivao, nulta su tačka arhitekture. Iseljeno i vremenskim protokom preoblikovano mjesto. Kuća duhova. Koje je u međuvremenu iznova legalizirano - ovaj put kao nedefinirani spomenik kulture, neka vrsta nečitljivog hortikulturnog i vajarskog slovara nestale etrušćanske kulture - i u skladu s tim uredno pokošeno i oplijevljeno. Takvim se, naime, vidi na fotografijama Josipa Klarice. Novi je to oblik pustoši. Što je arhitektura bez ljudi?

Ne znam zašto su Rusan i njegovi baš Dotrščinu izabrali za markantnu identifikacijsku tačku obilježavanja dvadesetogodišnjice Orisa. Možda slučajno, možda prigodno, možda aktivistički i s mišlju o značenju mjesta, ali meni je, eto, važan upravo taj element koji bi netko mogao doživjeti kao poraz arhitekture, a s njom i svake ideje o prostoru koji je naseljen i oblikovan po čovjekovoj volji i zamisli. Uostalom, ruševine hrama teže je stvoriti nego sam hram, kao što su i tragovi “Spomen-groblja i parka revolucije Dotrščina” intenzivniji od samoga mjesta, dok je ono postojalo u stvarnosti i u živom iskustvu zajednice.

Izdvajamo