SUBOTNJA MATINEJA

MILJENKO JERGOVIĆ Joso Defrančeski, hrvatski pisac i žrtva argentinske vojne hunte

Knjižicu o sabirnim logorima za deportirano stanovništvo iz pograničnih dijelova Monarhije objavio je 1937. Godinama mi se petljala po stvarima, ali ju sve do selidbe nisam pročitao

Ovo je kao u bolanjovskom romanu. U vrijeme Prljavog rata, ili Procesa narodne reorganizacije, kako je ovaj period nazvala propagandna mašinerija deveteročlane vojne hunte, koju je predvodio general Jorge Rafael Videla Redondo, među nekoliko tisuća bez suda pogubljenih ljudi, redom ljevičara, političkih disidenata, prethodnih protivnika Juana Peróna, boraca za ljudska prava, intelektualaca, onih koji su se fašističkoj mašineriji našli slučajno na putu, stradao je i jedan hrvatski pisac. Ne zna se tačan datum, mjesec, a ni godina njegove smrti. Zvao se Joso Defrančeski, imao je sedamdeset i koju.

Život mu je ovako tekao: rodio se 1906. u Ližnjanu, kao srednji od trojice sinova radnika u pulskom Arsenalu Antona, i žene mu Justine, rođene Mizdarić, koja je, u skladu s običajima onoga vremena, bila domaćica. Kao devetogodišnji dječak Joso će s majkom, braćom i djedom Martinom dospjeti u svoje prvo izgnanstvo, koje najprije provodi u Madžarskoj, gdje mu umiru djed i mlađi brat, da bi kasnije, kao gimnazijalac, iz Pule i Ližnjana otišao i u drugo, konačno, izgnanstvo, pred Talijanima koji su, zauzevši nakon Velikog rata Istru i Julijsku krajinu, sustavno protjerivali sve Hrvate i Slovence koji bi odbili talijanizirati se.

Do kraja dvadesetih sa starijim bratom živi u Duga Resi, gdje je aktivan u Sokolskom društvu, i već je jasno politički opredijeljen na onoj liniji na kojoj se našla golema većina Istrana i Primoraca: ljevičar, ali ne i komunist, Hrvat, ali čvrste jugoslavenske orijentacije. U to vrijeme se, preko Sokolskog glasnika, počinje baviti i novinarstvom. Piše u zagrebačkim Novostima i beogradskoj Pravdi, utjecajnim dnevnim novinama svoga doba. Od početka tridesetih živi u Varaždinu, oženjen je za Nikicu, rođenu Ban, u današnjoj općini Jelenje. Aktivan je u Savezu jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine, inače vrlo zanimljivom društvu, koje je okupljalo Hrvate i Slovence, a prema kojemu su kraljevinske vlasti imale ambivalentan, nikad jednoznačan odnos, koji je trajno ovisio od također vazda nestabilnih i promjenjivih međudržavnih odnosa s Italijom.

U novinarskom se poslu specijalizirao za kulturu i sport. Politikom se, izgleda, samo rubno bavi. Ima izgrađen osjećaj prema društvenopolitičkim oportunitetima, premda nipošto nije politički oportunist. Njegov je stav apartan, uvjetovan je njegovom zavičajnošću, dvostrukim progonstvom, nepreboljenim i nepregorenim istarskim identitetom. Godine 1933, u godini u kojoj Pavelić donosi Ustaška načela - neformalizirani budući ustav prema kojem se vladalo u NDH, a Mussolini u Italiji otvara i financira logore za obuku ustaša, Joso Defrančeski u Istri (časopisu Saveza jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine) tiska tekst “Naša prva emigracija”, ili, kako će se pokazati, fragment svoje buduće knjige. Tekst je neprijateljski prema stečevinama musolinijevskog talijanstva.

Četiri godine kasnije, praktično u posljednji čas, godine 1937. u Osijeku, u štampariji Antuna Rotta, tiska knjigu naslova “C. i K. ratni logori 1914 -1918”. Objavljena u vlastitoj nakladi, na tačno dvjesto stranica, ova se knjiga, zapravo jedan njezin primjerak, povlačila po Sepetarevcu, u ladici s osobnim stvarima Franje Rejca, a da je nikada nisam bio pročitao, premda me je tema privlačila. Odbijali su me, međutim, dijalozi, na koje bi mi pogled pao čim bih je rastvorio, odajući literarne ambicije nepoznatog mi autora, ambicije da se fikcionalizira. To je jedna od opasnih mojih predrasuda: slaba mi je vjera u nepoznate i neotkrivene pisce umjetničke proze iz starih knjiga u našim kućnim bibliotekama. No, knjigu, ipak, uzimam sa sobom pri mitskoj selidbi sa Sepetarevca, i odnosim je skupa s ostalim stvarima u Pulu.

I onda je, sredinom srpnja 2019, za kratkog jednotjednog ljetovanja, u Puli i čitam. Doista, ono što je u Defrančeskija pokušaj domaštavanja priče, a dijalozi u memoarskoj knjizi svakako su domaštavanje, budući da se malo tko nakon dvadeset godina sjeća gdje je što rekao, to nije dobro. Ali kada izlaže okolnosti prvoga od tri, a možda i četiri istarska egzodusa u dvadesetom stoljeću, Defrančeski je uzorno dobar pisac, dok su pojedine stranice s opisima Ližnjana i Pule 1914. antologijske i po sadržaju, i po načinu pripovijedanja i stilskoj ljepoti svake rečenice. “C. i K. ratni logori 1914 - 1918” nabrzinu je napisana knjiga, bez svijesti o tome da bi ikoga drugog mogla zanimati osim piščevih supatnika iz Istre i Primorske.

Kada se u kasno ljeto 1914. zaratilo, bečka je vojna komanda odlučila da se sva granična područja monarhije, u pravilu naseljena etnički izmiješanim stanovništvom, organizirano isele u logore u unutrašnjosti. Na taj će način, vjerovali su, biti značajno olakšano vojno manevriranje, u značajnoj će se mjeri izbjeći civilne žrtve, ali i sabotaža u pozadini. Kako je zamišljeno, rat će trajati kratko, onoliko koliko je potrebno da se Srbija kazni i okupira te da se njezini saveznici odvrate od dugotrajnijeg sukoba, pa za podizanje logora za izmješteno granično stanovništvo neće biti potrebna znatnija logistika.

Dvije je granice bilo potrebno pomno rasteretiti od civila: istočnu, uglavnom naseljenu Ukrajincima, prema neprijateljskoj Rusiji, i zapadnu, naseljenu Slovencima i Hrvatima, prema najprije neutralnoj, a zatim neprijateljskoj Italiji. Naročito važan bio je prostor oko utvrđene ratne luke u Puli, gdje je za potrebe vojske radio cijeli jedan multinacionalni proletarijat, unutar kojega su Hrvati činili značajnu većinu. Hrvatska su bila i sela oko grada, koja je valjalo redom iseliti, u skladu s jasno zacrtanim pravilima. Grad je, pak, u potpunosti bio talijanski. Dva naroda su međusobno bila suprotstavljena, ali se teško moglo reći što ih je, zapravo, međusobno antagoniziralo: etnički i kulturni, ili klasni razlozi, to što su Talijani težili za kulturnom i jezičnom supremacijom, ili to što su Slovenci i Hrvati bili polupismena, proleterska i seoska sirotinja? Što god da jest, razorilo je ideju o multietničnosti Istre i Julijske krajine.

Joso Defrančeski okom čas sveznajućeg pripovjedača čas objektivnog dokumentarista opisuje deportaciju, a zatim i život u Kurdu, selu u okolici Dombóvára, na krajnjem jugozapadu Madžarske, gdje će mu umrijeti djed Martin, inače veteran iz Viške bitke 1866, posljednjega velikog ratnog okršaja hrvatskih generacija prije Velikog rata, ali i mlađi brat. Obojica su sahranjeni na tuđemu groblju, u nepoznatoj zemlji.

Iz Kurda i okolnih sela Istrani će 1915. biti preseljeni u Gmünd, gradić u Donjoj Austriji, i na poljanu pokraj Gmünda, gdje je izniknuo barackenlager, kroz koji će u sljedeće četiri godine proći nekoliko stotina tisuća ljudi, a od slabosti i bolesti će pomrijeti oko 40.000 njih. U Gmündu je boravilo do 20.000 Hrvata, uglavnom Istrana i poneki Dalmatinac, te Slovenaca, Primoraca. O životu u logoru, često sličnom životu u koncentracijskim logorima u sljedećem svjetskom ratu, Defrančeski piše živo i s mnogo detalja, te je knjiga “C. i K. ratni logori 1914 -1918” jedno od markantnijih hrvatskih književnih svjedočenja o stradanjima u Velikom ratu, te vjerojatno i prva hrvatska knjiga o masovnim deportacijama i životu u logoru.

Je li Franjo Rejc poznavao Josu Defrančeskija, budući da su bili članovi istoga društva jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine, to više nemamo načina saznati, ali na 137. stranici rečenica je: “Povodom brojnih žalbi Slovenaca došla su u logor dva njihova poslanika Rejec i Faidutti.” Vjerojatno se radi o poslanicima u nekom od pokrajinskih sabora, a Rejec je nesumnjivo iz Kneže kod Tolmina, odakle su stanovnici također deportirani, i Franjin je rođak. (Svaki je Rejc ustvari Rejec, ali je u Tolminu svećenik germanofil jednog od braće u knjigu vjenčanih upisao kao Reitza, da bi u sljedećem prijepisu, kod svećenika slovenofila, postao Rejc. Tako je iščezlo jedno e, dok su već prvi Franjini rođaci ostali Rejeci.

Krajem 1937. ili početkom 1938, dakle koji mjesec po izlasku knjige, Joso Deferančeski se sa ženom i sinom seli u Argentinu, na mjesto referenta za štampu u poslanstvu Kraljevine Jugoslavije. Žena mu u Buenos Airesu radi kao učiteljica u školi za jugoslavensku djecu. On za Novosti šalje dopise o kulturnom životu, a s početkom Drugoga svjetskog rata piše pripovijetke i kratki roman “Crveno obzorje”, koji smješta u ratom zahvaćenu Bosnu, u Banju Luku i Mrkonjić Grad. Kakva je Defrančeskijeva veza s tim krajevima? Ne znam.

Zatim objavljuje još jedan kratki roman, naslova “Zagreb u okovima”, koji, kao i sve drugo, izdaje u vlastitoj nakladi, ali u Buenos Airesu. Surađuje s projugoslavenskim časopisima, čvrsto je na strani partizana, održava živim “Odbor za Slovence i Hrvate pod Italijom”. Nakon rata kao ljevičar i Istranin logično pripada antifašističkoj i jugoslavenskoj emigraciji. Sve dok ga kao višestrukog prognanika i tumarala nije progutala tuđa, argentinska noć. I sve je kao u bolanjovskom romanu, koji bi samo trebalo napisati.

Zahvaljujući internetu, koji katkad zna i ono što živ čovjek ne može znati, saznajem da je 30. svibnja 2015, u Ližnjanu, u knjižnici Zvona i nari, predstavljeno drugo, prošireno izdanje Defrančeskijeve knjige “C. i kr. ratni logori 1914 -1918”. U Hrvatskoj je ponekad teško za knjigu znati, a kamoli do nje doći. Ali je dragocjeno da postoji.

Izdvajamo