SUBOTNJA MATINEJA

MILJENKO JERGOVIĆ Kad pomislim na jutro od potresa, začujem Damira Imamovića i Adio Kerida

Album “Singer of Tales” izlazi 3. travnja i remek je djelce autorske pjesme i glazbe, ali ja sam ga slušao u nekim od upečatljivijih trenutaka u životu

Energija ovoga potresa, kažu, skupljala se pod zemljom cijelih sto i četrdeset godina. I onda je gruhnuo u nedjelju, 22. ožujka 2020, u šest sati i dvadeset četiri minute. Istresao nas je iz postelja, i razdijelio nam živote na prije i poslije potresa.

Istina, pogodio se, kao u neka veoma stara vremena, s velikom epidemijom, tako da ta podjela na prije i poslije neće biti baš tako jasna kako što bi inače bila. I pogodio se s još jednom, manje važnom i slabije doživljenom okolnošću: promjenom vremena. Dan ranije, u subotu, bilo je plus dvadeset, pa se prema večeri hladio svijet, da bi tog jutra temperatura već bila oko nule, i počeo je neki sitan snijeg po ljudima u pidžamama, i po kolonama automobila ispred benzinskih pumpi, u kojima su čekali oni koji su naumili da bježe iz grada pred epidemijom i zemljotresom.

Kao da se može pobjeći, ili kao da je najednom kriv Zagreb. Na čudan način funkcioniraju ljudske psihologije, na čudne načine se razlikujemo. Do maloprije, do jučer ili do vremena kada je sve ovo počelo, za sebe bih rekao da sam mrzovoljan od ciljane svoje nesnađenosti u Zagrebu, i da s ovim gradom razmjenjujem hladnoće. Ja njega ledom, on mene samrtnim dahom.

A onda se probudim u ovo jutro, pa u sljedeće jutro, provozim se autom po gradu, gledam ljude u kolonama ispred benzinskih pumpi, pa gledam ranjeno središte grada, urušene krovove i fasade koje su se rasule po crnom asfaltu, i gledam ljude koji lopataju i metu ostatke rasutoga svijeta, i najednom sam osjetio nježnost prema tom Zagrebu kakvu nisam osjetio nikad prije. Kao da sam velik i jak kao Ribecal, gorski duh, a grad je mali i nezaštićen. I ne bi ovog trenutka imao srca da odem, taman kada bih i znao da auto s punim spremnikom benzina može dobaciti do mjesta na kojemu nema epidemije ni potresa.

Dijelovi fasada, habsburška štukatura po crnom uličnom asfaltu i po autima parkiranim za prethodnog svijeta i života, nešto su što sam već vidio, u Sarajevu 2. svibnja 1992, nakon prvoga velikog granatiranja grada. Čovjek nije samo biće razuma, čovjek je i životinja koja pamti čulne senzacije i evocira doživljaje. Dvaput sam, vidjevši fasadu na asfaltu i ljude koji odlaze, zavolio grad. Moj razum zna da su to dva različita grada, ali životinja u meni o tome zapravo nema pojma.

No, vratimo se na subotu, pa na petak, dan prije subote, koji je isto tako bio sunčan i ugodan, skoro svibanjski. Tada mi je, u rano popodne, stiglo elektronsko pismo, s dva linka. Iza jednog je knjižica, prelijepo nacrtana i dizajnirana (crteži Tarik Berber, dizajn Aleksandra Nina Knežević) uz CD “Singer of Tales”, dok je iza drugog linka audio snimka svih jedanaest pjesama. Damir Imamović piše da mu 3. travnja izlazi novi album, ali da mu izdavač usred ove planetarne pomutnje još nije uspio poslati žive, fizičke primjerke, pa mi on šalje ovako virtualno, samo da čujem i da vidim.

Iako sam bio u poslu, u nekom velikom i za mene zahtjevnom pisanju, ipak sam sve prekinuo, samo da čujem dvije pjesme, meni i inače važne, pa ih ne mogu odlagati: klasični starinski sevdah iz vremena pjevanja po radio stanicama “Poljem se vija Hajdar delija” i tisuću puta, u tisuću verzija otpjevana, ali meni jedna od najvažnijih, jer me bolno i zauvijek podsjeća na onaj moj prvi, u vremenu izgubljeni grad, “Adio Kerida”. Na to sam Damiru napisao tri-četiri rečenice, a zatim nastavio tog petka i subote da na kompjutoru slušam pjesme sa “Singer of Tales”.

I onda nas je u postelji, na šesnaestom katu jednoga od onih Jelinekovih tornjeva u Zapruđu, probudila zagrebačka trešnja. Starom sam maestru, kao i onodobnim građevinarima zahvalan što potres nije ostavio ni traga na zidovima, premda je doživljaj vrlo intenzivan. Unaprijed mogu reći da ću te trenutke, kao i jutro i dan što su uslijedili, pamtiti dok sam živ. A uz ono što čovjek tako pamti nužno nastupaju i slike, riječi, muzika, koji su tada viđeni, pročitani i čuveni. Muzika tako biva soundtrack događaja i situacija s kojima, barem na prvi pogled, nije u vezi. Ili, tačnije rečeno, tek iz kombinacije onoga što se dogodilo s onim što je čovjek večer prije i dan poslije čitao ili slušao nastaje njegov doživljaj.

Meni će tako u doživljaj zagrebačkog potresa i epidemije koju sam doživio u Zagrebu, a onda, na neki način, i samog Zagreba, ostati upisana muzika s albuma “Singer od Tales” Damira Imamovića. I sada, kada te pjesme ponovo slušam, meni se vraćaju trenuci potresa. Nije to Damir imao na umu, a da je moglo biti nekog čuda, pa da je znao što će se zbiti i u kakav će kontekst, emocionalni, estetski i moralni, ući njegova muzika, sigurno mi je ne bi slao. I grdno bi me oštetio i ojadio. Jer čovjek je čudan hajvan, čovjek živi od ljepote, tako što i svoja sjećanja na nelijepe događaje boji nečim što je lijepo.

Najprije o naslovu albuma. Damir Imamović doista jest pjevač priča. Osim što su, u velikom broju, tradicionalne pjesme koje pjeva lirsko-epski komadi u kojim se prepričava događaj, veze priča i iznosi neka u pravilu unaprijed već dovršena fabula, svaka od njegovih pjesama je u vrlo snažnom suodnosu s kontekstom u kojem je prethodno izvođena, a često i u suodnosu s onima koji su je prethodno pjevali. Dakle, nije on samo pjevač priča, nego je i pjevač priča u pričama, koje su opet u drugim pričama, koje su u pričama…

Način na koji Damir pjeva, kao i aranžmani njegovih pjesama, muzičari i instrumenti koje sviraju, kao da su dio neke velike, gotovo detektivne potrage ne samo za prvim izvođenjem i prvim izvođačem neke pjesme, nego i za svim događajima i povijesnim promjenama koje na pjesmu ostavljaju traga, koji je obično nevidljiv i neopisiv, ali je važan i potrebno ga je imaginirati. S jedne strane, Damir Imamović teži za otkrivanjem toga prvog pjevača i njegova prvog pjevanja, a s druge strane on ne samo da ne ponavlja i ne reproducira tako otkrivenu matricu, nego i otvoreno izbjegava historicistički pristup pjesmi.

Njegovi muzičari ni na ovom albumu nisu karijerni sevdalije. Sviraju mu genijalna violinistica Ivana Đurić, potekla iz muzičkih škola i akademija klasične glazbe, ali s nepogrešivim uhom i osjećajem za ćemane, te za zvuk, emociju i raskoš ćemaneta - čime me, dopuštam si da izgovorim taj nekontrolirani, golemi kompliment, u emociji i doživljaju glazbe podsjetila na Meniuhina; Derya Türkan, glazbenik iz otomanske klasične glazbe, čest suradnik velikog sufijskog muzičara, ali i džeziste i eksperimentatora Kudsija Ergunera, Damiru Imamovića svira kemanče; bas mu svira Greg Cohen, čovjek koji je svirao s najnevjerojatnijim nizom ljudi, od Toma Waitsa i Elvisa Costella, preko Willieja Nelsona i Laurie Anderson, do Marianne Faithfull, Boba Dylana i Woodyja Allena, a da o Brianu Enou, Davidu Byrneu, Johnu Zornu i Ornetteu Colemanu i ne govorimo.

Koji je smisao tako čudno postavljenog kvarteta, u kojem Damir Imamović pridonosi gitarom i ostalim svojim tamburama? Smisao je, kao i u ranijim Imamovićevim istraživanjima, da se za pjesmom traga preko muzičara snažnih imaginacija, a ne preko onih koji imaju snažno preduvjerenje što sevdalinka zapravo jest i kako sevdah valja izvoditi. Uostalom, ako ćemo i o tome, Damir Imamović već odavno i nije izvođač sevdalinki, ako je to ikada i bio.

Dio pjesama na “Singer of Tales” su sasvim nove, neke druge su stare, neke gotovo da su opća mjesta. Ali ništa i nikad u Imamovićevoj izvedbi ne smije biti opće mjesto. Slušajući ga u “Poljem se vija Hajdar delija” izrazitije nego ikad, ja u njemu i njegovom glasu čujem njegova djeda Zaima Imamovića, ali mu to ne govorim.

Samo mu kažem da me je rasplakao, ali ne i čime. U nekim drugim pjesmama on je američki trubadur, carigradski ulični muzičar, sarajevski kantautor, kakvoga Sarajevo nikad nije imalo; u načinu na koji on pjeva, izlazeći poput velikog glumca iz lika u lik, prekoračujući stoljeća i geografske razdaljine, kao da je svo njegovo slušateljsko iskustvo i sva njegova muzika. Ima u tome i ljudskog karaktera, lijepe, blage i u osnovi izrazito ponizne, a dostojanstvene naravi. Pred čudom svijeta i pred drugim ljudima Damir Imamović vazda je malen. Malo kad sam sreo većeg a malenijeg čovjeka i umjetnika. Nevjerojatno je koliko i to njegovu muziku uzraste i uzveliča.

“Singer of Tales” muzika je koja će vas opčiniti kad do vas stigne. Muzika je važan smisao života u epidemiji. Za pripremu, slušajte ono što vam je od Damira Imamovića dostupno, recimo njegovu kućnu, nabrzinu snimljenu, izolacijsku izvedbu kafanskog klasika “Pijem da je zaboravim”. Ništa tako ne utješi kao talent. Hvala Bogu na potresu s muzikom Damira Imamovića.

Izdvajamo