Nejasno je još kako će završiti drama s prosvjetnim štrajkom, no što god se dogodilo, teško je vidjeti scenarij prema kojem u raspletu radnje resorna ministrica preživi. Istini za volju, Blaženka Divjak možda će i dalje sjediti u istoj fotelji, njezino ime će možda i dalje pisati na vratima ureda u zgradi na zagrebačkim Donjim Sveticama, pojavljivat će se i dalje u svečanim prigodama da prereže vrpcu neke novoopremljene područne škole i isprati učenike na matematičku olimpijadu, no u političkom smislu njezina pojava bit će svedena na cameo rolu - sporednu ulogu gdje se poznata osoba u radnji pojavljuje isključivo zato da glumi samu sebe.
Naprosto, ne postoji politički racional koji bi mogao rezultirati drukčijim razvojem događaja. Ministrica je već isključena iz pregovora premijera Plenkovića i sindikata. Uspije li Plenković sindikate uvjeriti da okončaju štrajk, nakon značajnog osobnog političkog kapitala koji je uložio (a možda i izgubio) u cijelom procesu, zašto bi potom ponovno na bilo koji način tolerirao ikakvu političku emancipaciju osobe koju, ionako, dobar dio Plenkovićeve stranke drži suodgovornom za štrajk. Ako do dogovora ne dođe, vladajuća koalicija će se ionako urušiti, pa će s njom otići i Blaženka Divjak.
No, ta druga mogućnost je manje vjerojatna. Realnije je da će Plenković na koncu ipak pristati na zahtjeve sindikata, a onda urušeni autoritet u stranci i izvan nje pokušati kompenzirati odlučnim mjerama u resornom ministarstvu. Činjenica da, suočena s perspektivama odlaska svojom voljom, odlaska tuđom voljom i ostanka bez ikakve realne moći, ovlasti ili političke snage, Blaženka Divjak bira iščekivati jednu od druge opcije porazna je ocjena njezine političke samosvijesti. Ipak, puno važnije pitanje od toga kakva će biti politička sudbina ministrice znanosti i obrazovanja jest je li ona i mogla biti drukčija?
Blaženka Divjak u Vladu je ušla u sklopu političkog dogovora HDZ-a i HNS-a, dizajniranog s ciljem opstanka vladajuće garniture. Bez obzira na deklarativne proglase o važnosti kurikularne reforme, svima je i tada bilo jasno da je obrazovanje zapravo iskorišteno kao pokriće za interesni deal. Ipak, niti to samo po sebi nije presudno. Svima onima koji su smatrali da je kurikularna reforma važna motivacija za njezinu provedbu nije bila presudna. Napraviti dobru stvar, pa makar iz krivih pobuda, bolje je nego ne učiniti ništa.
Moguće je da se tom argumentacijom vodila i Blaženka Divjak, odlučivši da kao nestranačka osoba preuzme funkciju ključne karike u labavom lancu političkih interesa. Kao i u ranijoj HNS-ovoj koaliciji s SDP-om, model je postavljen na osnovi gotovo potpune resorne suverenosti gdje ministrica sama bira najbliže suradnike, sama izrađuje ključne programske dokumente i definira ciljeve reforme sustava. Kako se radi o velikom i društveno prevažnom sustavu, a svaka reforma dira određene ukorijenjene interese, logično je da je takvo djelovanje izazivalo i frustraciju unutar HDZ-a čije se članstvo teško nosilo s idejom da je cjelokupna kontrola prepuštena junior partneru čiji je rejting debelo ispod izbornog praga.
U više navrata sam premijer pojavljivao se u ulozi vrhovnog arbitra u takvim sukobima, no ni to nije moglo dugo trajati, naročito kad su se približili izbori. Kako se radi o već viđenom scenariju, a i tada je u glavnoj ulozi bio HNS, moglo bi se rezonirati i kako je to specifikum koalicijskog modela te stranke. Ipak, valja se prisjetiti kako je u sličnom aranžmanu HDZ-a i HSS-a svojedobno ministar poljoprivrede bio Božidar Pankretić i to mjesto napustio nakon velikih seljačkih prosvjeda 2009. godine.
Utoliko, čini se da se radi o sistemskom nedostatku. Koalicijski model prema kojem se ministarstva i njihova cjelokupna vertikalna infrastruktura - institucije, agencije, državne tvrtke - među partnerima dijele po načelu feuda nefukcionalan je i izvor stalnih političkih destabilizacija. Utoliko, on je nefunkcionalan, pogotovo kao osnova za provedbu opsežnih strukturnih reformi.
Kako i danas na političkoj sceni imamo stranke koje svoju funkciju vide upravo u okviru specifičnih sektora i uvjetovanja svoje političke podrške provođenjem određenih reformskih procesa, možda bi bilo dobro da razmisle o alternativnim modelima, poput podrške programu manjinske vlade kroz parlament. No, kroz parlament se ne vrše kadroviranja, ne kontrolira nabava, ne donose podzakonski akti... A bez toga svega, kome zapravo trebaju reforme?