Tatjana Neidhardt godinama je, reklo bi se i cijelu našu sepetarevačku povijest, bila profesorica na Građevinskoj tehničkoj školi. Potom je, pri samom kraju te povijesti, predavala na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, da bi na kraju, kad nas više nije ni bilo, otišla u penziju. Ali nisu to razlozi za ovu priču - pogotovu što nitko od nas nije pohađao Građevinsku školu, niti je studirao arhitekturu - niti je razlog taj što je profesorica Tatjana Neidhardt kćerka Jurja Neidhardta, velikoga arhitekta, urbanista i mislioca arhitekture, čovjeka koji je, takav je barem moj osjećaj, sagradio grad u kojem sam odrastao, a s njim i ono što u mojoj glavi, u mislima i noćnim snovima postoji kao grad.
Razlog za priču je u knjizi, jedva većoj od dlana, ali od skoro petstotinjak stranica, naslova “Sarajevo kroz vrijeme”, prvi put objavljenoj 2003. godine, koja se, evo do danas, nanovo izdaje i nadotiskava, kako na jeziku izvornika, tako i u tri prijevodna, likovno i grafički istovjetna izdanja, engleskom, njemačkom i francuskom.
Uvod u knjigu je pedesetak općeinformativnih stranica o Bosni i Sarajevu, o povijesti grada, klimi, zemljopisu, životnim prilikama. Slijede veoma kratke bilješke, preciznim autoričinim akvarelima, o najznačajnijim ili najmarkantnijim građevinama u gradu, sabrane prema povijesnim razdobljima: Osmanski period (1435 - 1878), Austrougarski period (1878 - 1918), Period između dva svjetska rata (1918 - 1945), Period od II svjetskog rata do danas (1945 - 2003), a zatim i bilješke s akvarelima o najznačajnijim sarajevskim mostovima, javnim česmama, kapijama i grobljima, te jedva malo duža etnološko-antropološka bilješka, također praćena akvarelima, o sarajevskim nošnjama, posuđu i kulinarstvu, te okolnoj vegetaciji. Slijedi minijaturni, dobro fragmentirani plan grada, bilješka o autorici i literaturi koju je koristila, te indeks imena spomenutih graditelja, indeks objekata te rječnik manje poznatih riječi i pojmova, uglavnom turcizama i orijentalizama.
“Sarajevo kroz vrijeme” izlazi u izdanju Bosanske riječi iz Sarajeva, među dražim mi je knjigama o mom gradu (obratiti pažnju na ovo - mom; koji su to, zapravo, naši gradovi?), premda vladam većinom podataka koji su u nju upisani. Ali postoji nešto u stilu i načinu ove knjige što je, barem meni, važnije od podataka u njoj.
U tradiciji putnika kroz Bosnu u devetnaestom stoljeću, a zatim i njezinih austrougarskih osvajača i osloboditelja, najprije onih u uniformama, a zatim i civila, profesionalnih novinara, geometara, raznih bilježnika, ili potpunih amatera, opčinjenih novim svijetom, bilo je crtanje i slikanje gradskih veduta na kojima se vrlo precizno prepoznaju stvarne građevine, prirodno okruženje, muška i ženska nošnja. Ta se tradicija zatim nastavila kroz likovna djela prvih nekoliko generacija školovanih bosanskohercegovačkih slikara, koji su, manje ili više osviješteno, predočavali prizore vlastitoga svijeta, kao da ga gledaju očima drugog. Akvareli Tatjane Neidhardt osim što djeluju stilski diskretno - kakvi već i trebaju biti crteži profesionalnog arhitekta - kao da su dio te, dominantno kuferaške tradicije.
Isti bosanski putnici, a onda i novodoseljeni Bosanci iz svih krajeva Monarhije, koji će se poslije sahranjivati po starim katoličkim i pravoslavnim koševskim grobljima, zapisivali su sve što bi vidjeli, doživjeli i saznali, jer im se sve činilo neobično, ali i važno u svojoj neobičnosti. Radovali su se načinu na koji se zatečeni Orijent razlikovao od svijeta iz kojeg su došli. Tako su, skoro i nehotice, ti ljudi postajali prvi bosanski polihistori, folkloristi, antropolozi, zapisivači, čuvari i kustosi narodnog blaga. Od njihova doba anonimno porodično vrijeme u Bosni je počelo teći kao povijesno vrijeme. Kada Tatjana Neidhardt riječima portretira Sarajevo i njegove građevine, a onda pomalo i ljude, ona, svjesno ili nesvjesno, preuzima pozu tih svojih davnih prethodnika. Istina, ona se, za razliku od njih, tu rodila, formalno je domaća, ali u način na koji je domaća trajno je upisano nešto od njihove kuferaške privremenosti. Da bi se tako mislilo o gradu, mora se istovremeno pripadati svim njegovim segmentima, a to onda znači i ne pripadati nijednom, biti ničiji.
“Sarajevo kroz vrijeme” podsjeća na kofer za u avion, pred konačno iseljenje. Ograničen zapreminom i težinom on bi trebao ponijeti sve ono što je putniku važno iz staroga svijeta. A čovjeku je pred odlazak obično mnogo toga važno. U svoju minijaturnu knjižurinu Tatjana Neidhardt nastojala je smjestiti sve ono što vrijedi nositi iz Sarajeva i što istovremeno može biti važno ljudima koji odlaze - ili ostaju - i onima koji u Sarajevo dolaze kao turisti.
Sarajevo kroz vrijeme” je, naravno, namijenjeno prvenstveno turistima. To je ne samo najbolje zamišljen i izveden kulturno-historijski bedeker u dijelu svijeta koji se nalazi južno od Beča i sjeverno od Soluna, nego i svojevrsni odgovor na pitanje što grad zapravo jest i od čega je načinjen. Gdje god dođem, tražim ovakve knjižice. Obično su ili prevelike ili premalene, a najčešće su, naročito po ex-Yu metropolicama, tako banalne i trivijalne da su jednako nepodnošljive domaćim listačima i stranim čitateljima. Tatjana Neidhardt nije u svojoj knjizi Sarajevo pokušala načiniti ni većim ni manjim gradom nego što ono, zapravo, jeste, niti se služila uobičajenim reklamno-marketinškim trikovima: ubojstvom Franje Ferdinanda, Zimskim olimpijskim igrama 1984, ratnom nesrećom i opsadom dužom od njemačke opsade Lenjingrada, nego je Sarajevo prikazala kroz izbor sarajevskih kuća i mostova - koji sigurno nisu impresivni kao u Beču i Istanbulu - ali su začudni već po tome što u istu rečenicu prizivaju Beč i Istanbul, pa onda još i Le Corbusiera, koji, istina, tu nije ništa gradio, ali je prisutan kao duh i jedna od reinterpretacija epohe. Po modelu ove knjige mogle bi se, kada bi bilo volje i znanja, raditi knjige o gradovima. Samo što ne znam što je u današnje vrijeme teže naći: arhitekta koji će naslikati dobar akvarel građevine ili pisca koji će o njoj napisati dvije-tri rečenice. Da bi jedno i drugo išta vrijedilo, nužno je da akvarelist i pisac budu iz grada čijim se kućama bave.
Minijaturnu knjižurinu ili monumentalni knjižuljak “Sarajevo kroz vrijeme” srećem evo već petnaestak godina po tamošnjim knjižarama, kojih nije mnogo ostalo, jer je današnje Sarajevo u tom pogledu još upropaštenije od Zagreba, po turističkim uredima, suvenirnicama i hotelskim prodavaonicama. Već sam je nekoliko puta kupovao, premda je u međuvremenu ne bih izgubio, nekome poklonio niti zaturio, jer je to jedan od onih predmeta koji čovjeka privlače čak i kada mu ne trebaju, i onda uživa da ih kupuje. Poslije tu knjigu viška poklanjam i uzaludno pokušavam objasniti zašto je tako važna.
Tatjana Neidhardt je u jednom novinskom intervjuu, odgovarajući na pitanje kako je to biti kćerka takvog oca, rekla, ako se dobro sjećam, da to nije bilo lako, da je ponekad znalo biti i neugodno, ali da se ona, pošto nije imala očeva dara za arhitekturu, cijeloga života bavila profesurom, te da je u tom uživala. Ovaj mi je detalj bio važan, kao promatraču, slučajnom prolazniku, imaginarnom stanovniku zajedničkog grada, onome koji prepoznaje Neidhardtove kuće, čitatelju ove knjige. Ponekad je teško s taštinama i naravima djece velikih roditelja. (Istina, nije mnogo lakše ni s djecom malih roditelja…) Bilo mi je važno otkriti da Tatjana Neidhardt - koju, mislim, nikada nisam uživo sreo - ne pripada tom oštećenom dječjem svijetu predobrih i pregenijalnih mama i tata, koji se uzalud trudio da im bude ravan. To mi je, naime, omogućilo da pišem o njezinoj knjizi, o kojoj sam prethodno - ne znajući za taj intervju - dugo želio pisati. Ali nisam mogao, jer sam mislio da bi se mogla naljutiti na ono što je otpočetka bilo zamišljeno kao završetak takvog teksta.
Juraj Neidhardt podigao je veliko Sarajevo, u mojoj bližoj okolini Mejtaša i Sepetarevca: Dom izviđača, kuću na Sepetarevcu 27, te Filozofski fakultet, gdje sam studirao. Tatjana Neidhardt podigla je malo Sarajevo, formatirala ga u minijaturni turistički vodič s nizom gradskih veduta. Kako ono veliko postupno nestaje, ili se transformira u nešto drugo, nešto pred čime smo stranci, tako ovo malo biva važnije. Konačno, drugo Sarajevo se može strpati u džep. Čovjekov san je da može sebe spremiti u džep. San kuferaša je da svoj svijet nosi u džepu, a džempere u kuferu.