Poštovani gospodine gradonačelniče, zastupnici.
Super je što ste me postavili za člana Kazališnog vijeća. Konačno ja, konačno oni. Sad će se stvar brzo riješiti bez obzira na to što vam govorili da nemam baš nikakvo iskustvo u kulturi, do onog mandata ministra. Pisali su protiv mene, dvadeset glumaca, počevši s Lukom Dragićem, Damirom Markovinom i Almom Pricom. Da ja njima, toj dvadesetorici, ne valjam. A tko su oni, molim lijepo? Glumci, uče i izgovaraju tuđe riječi. E, ti su glumci neki dan napisali svašta, da sam pokazao “zabrinjavajuću sklonost restrikcijama slobode demokratskog društva”. To misle na sve one koje sam ukinuo. Neka sam. Kome fale?
Kao član Kazališnog vijeća svaka ću tri mjeseca odobravati financijske rezultate HNK. Prestat će to rasipanje i samohvala kako je HNK konačno isplativo kazalište s unaprijed rasprodanim predstavama, gdje ljudi stoje u redu da bi kupili karte. Sve je to trik. I nema ničeg hrvatskog.
Evo, bio sam neki dan u kazalištu na predstavi. Malo se slabo čuje, ali mislim da je to zato što su ti glumci loši. Predstava je problem. Nije donijela ni kune. Bilo je puno gledalište, a nitko nije platio kartu za pretpremijeru. Neće ni za premijeru. Nije li to prvi i sasvim dovoljan razlog da se skine predstava, a ne glumica u njoj. Da, skida se glumica. Nina Violić. Dobro znam, sada ćete svi u kazalište, ali nije to ispalo onako kako se očekuje. Znate Ninu, onu opaljenu frajericu. Cijelo je vrijeme na sceni sa sisama na izvol’te. Nije to problem, pravi Hrvat je imun na ženske grudi, ali problem je što ona glumi Hrvaticu, Milenu. Cijela ideja predstave je sumnjiva. Hrvati uopće nisu glavni likovi, a ako su i glavni, postoje glavniji, Cigani. Može li to biti hrvatska predstava? Dakle, ta Nina ima najozbiljniju ulogu, ženu zaljubljenu u Ciganina, Sandokana Ignaca kojega svi zovu Sandi. Lik kopulira na sceni s Hrvaticom. Je li to prirodna pozicija jedne Hrvatice, da je mlađi Ciganin onako, skoro animalno, raskalašeno obeščasti na sceni? I svi su nekako kao zadivljeni jer im je to ljubav i nježnost. Dakle, glumica Nina Violić i taj Sandi, a u stvari Filip Vidović, prikazuju ljubav, sam život. I pobijede, zeznu sve, ostanu svoji, protiv svih, vole se po svaku cijenu. Lako za to što sve pobijede dok pobjeđuju Cigane, jer onda Hrvatica pobjeđuje, ali ovdje nije tako. Ova Hrvatica je raspuštenica bez morala, a ispada da glumi pravu ženu kojoj se svi dive iako joj je život raspad. Zašto ima takvu ulogu? Zašto ne glumi neku ponositu hrvatsku ženu nego izgubljenu nesretnicu koja ima samo srce i jednostavnu ljubav protiv ovog svijeta. A nimalo državotvornosti.
Pazite, da ne spoilam predstavu, iako bi najbolje bilo da je skinemo s repertoara, Hrvati su u njoj jako loše prošli. Cigići su pobijedili. Taj Sandi, on je Ciganin. Izgovori rečenicu, nešto u stilu - zakaj ne bi mogel Ciganin biti pametan, a Hrvat jak? I svi kao polude jer to znači da svi mogu zajedno. A to što po tome znači da su Hrvati slabi, to nam je kao okej? E, pa nije. Dakle, taj Ciganin je nešto dobro u predstavi. I ona Alma Prica, glumi Albinu, Ciganku naravno. Ta Alma je odglumila kao da se cijeli život druži s Ciganima, ne možeš je prepoznati koliko je uvjerljiva. Puna je života, snage, a glumi sirotu Ciganku na samrti. I Badurina, Cigo koji se zove, pazi ti imena, Đani. On bude jedini koji prosipa mudrosti pa izgovori: “Može drugačije, ali je teško”. Ni njega ne možeš prepoznati. A tek Navojec, onaj Bojan, s televizije. Taj kao da cijeli život nosi belo odelo, cigansko. A što su Hrvati u predstavi? Ako su branitelji, onda švercaju ljude, izbjeglice, kao zadnji kriminalci. Ako su policajci, onda su na rubu depresije. To je Mikić, taj se baš potrudio biti depresivac. I onaj Luka, kojemu je samo do portala i imidža policije. A do kraja nisu riješili tko je ubojica. Što to znači, jesu hrvatski policajci glupi? Grgić im je lijepo pomagao, ali što je pokazao Buljan, redatelj? Da si ne mogu vjerovati, da će naš lokalni policajac, temelj sigurnosti, biti izbacivan iz istrage. Eto, to su Hrvati. Uostalom, i taj Kristian Novak, što je napisao roman “Ciganin, ali najljepši”. Taj čak predaje djeci, a piše protiv Hrvatske, kao da je Hrvatska zemlja čemera i jada, mjesto gdje nema sreće za Cigane i Kurde, Afganistance i slične, a u stvari nema sreće za Hrvate.
Eto, gradonačelniče i poštovani zastupnici, zato je dobro da sam član Kazališnog vijeća. Sad se vidi što treba mijenjati. Prvo repertoar. Uprizorit ćemo Baloga iz osnovnoškolske lektire: “Hrvatski je narod najugroženiji, najnesretniji na planetu! Nisu bile izbirljive provalničke kame, djeci su parale utrobe, kopale su oči. Bez spolovila ostajali su tate, bez sisa mame”. Tu počinjemo, to nam je prvo. Ima puno posla na tom trgu. Naziv sam riješio, više ne postoji Trg maršala Tita, a sad će kazalište postati pravo hrvatsko.
* Ovo je pismo izmišljeno. Zlatko Hasanbegović nije sudjelovao u njegovu pisanju. Opasnost po HNK je stvarna.