PIŠE JURICA PAVIČIĆ

NA DJELU JE TEMELJITI IDEOLOŠKI 'MAKEOVER' NAŠEG DRUŠTVA Cilj mu je samo jedan, operacija je pomno osmišljena, a vodi se usporedno na desetak frontova

Zagreb, 301017.
Hrvatsko katolicko sveuciliste, Ilica 242.
Svecano obiljezavanje Dana Hrvatskog katolickog sveucilista tradicionalnom i predavanje Lectio magistralis ,koje je odrzato tajnik Svete Stolice Pietro Parolin na temu borbe protiv siromastva,izgradjivanja mira i trazenja dijaloga te medjunarodnih odnosa u nauku pape Franje.
Na fotografiji: Gordan Jandrokovic, Andrej Plenkovic, Pietro Parolin, Josip Bozanic.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX

Krenete li iz povijesnog centra Splita put istoka ili sjevera, netom što napustite ljušturu baroknih gradskih bedema naći ćete se u urbanom pejzažu koji - ako mene pitate - fizički inkarnira suvremenu Hrvatsku.

Nakon stotinjak metara šetnje naći ćete se u prostorima nekadašnjega socijalističkog Splita. Naći ćete se u kvartovima poput Mertojaka, Kmana, Sućidra, Smrdečca ili Blatina, golemim pojasevima betonskih višekatnica u koje je jedna ambiciozna država useljavala radnike za industriju koja je u međuvremenu propala. Građeni u modernizacijskoj ognjici i s očitim utopijskim pretenzijama, ti su kvartovi u međuvremenu doživjeli sumrak javnog, i trijumf egoističnog meteža.

Prošarani su špekulantskim interpolacijama, izbušeni divljom gradnjom, urušili su se pod neriješenim parkiranjem i nabujalim prometom, tratine oko kuća pretvorile su se u pačetvorine žitkog blata, a moderni, dizajnerski kandelabri padaju pješacima po glavi jer su izjedeni rđom. U toj propasti javnog dobra postoji samo nešto što pupa i sija - a to su crkve. Svaki od tih splitskih kvartova u svom srcu ima novu, ambicioznu betonsku crkvu koja se nadiže nad okolnom bijedom. Te crkve ugrabile su parkove, tržnice i školska igrališta, raširile se na preostalim kvadratima slobodnog prostora i sada, poput trijumfalnog uskličnika, obznanjuju promatraču da je jedna ideologija pobijedila.

Kulture mogu o sebi stvarati predodžbe, samoobmane ili PR konstrukcije. Ali, želite li stvarno shvatiti kulturu i ideologiju jedne zajednice, onda trebate promotriti ono što to društvo ostavlja kao najtemeljniji materijalni trag: trebate vidjeti kako to društvo gradi. Tako je i s našim društvom: ako želite shvatiti kako ono funkcionira, samo trebate pogledati jedan splitski kvart. Vidjet ćete relikte uzaludnog pokušaja modernizacije. Vidjet ćete utopijske zamisli koje su se urušile u praksi. Vidjet ćete poraz javnog, poraz zakonitog i poraz zajedničkog. Vidjet ćete skršene koševe i branke, igrališta koja jede drača, iščupane klupe, usahle tratine - a iznad svega toga, kočit će se velike, šljašteće betonske bogomolje. Taj prizor, to je Hrvatska 2018.

Jer, Hrvatska 2018. nije ništa drugo nego ideološki, kulturni i politički “remake” onog što u svakom novosplitskom kvartu postoji kao urbanistička realizacija. Hrvatska 2018. je društvo u kojem su zgasnule sve utopijske i emancipacijske ideje, a posljednje dvije koje smo “pospremili” su socijalizam i Europska unija. Hrvatska 2018. je društvo u kojem se definitivno urušila ideja javnog, a kao što u socijalističkim kvartovima trunu javni prostori, tako u hrvatskom “kvartu” trunu javne institucije: sudstvo, sveučilište, javna poduzeća, televizija. U tom ozračju opće propasti i rasapa javnog dobra postoji samo jedno “zdanje” koja pupa i jača. Ta ustanova preuzela je u društvu onakvu ulogu središnjeg markera i repera kakvu nove bogomolje imaju u cementnim kvartovima. Ta institucija je Katolička crkva.

Na tresetištu propasti javnog dobra, na mjestu gdje je sve urušeno i trulo, u posljednjih je pet godina Katolička crkva počela preuzimati onu ulogu koju u Hrvatskoj nije imala u posljednjih sto sedamdeset godina: ulogu središta društvenog života i sveprožimajućeg politbiroa. Premda se obično misli obratno - devedesetih godina crkva nije imala tu ulogu. U tom razdoblju, ona je bila čašćena, ikonografski i medijski privilegirana, tuširana slapom privilegija i novca - ali, točno je znala koje je njeno mjesto u hranidbenom lancu, i točno se znalo da nema crkva Tuđmana, nego da on ima nju kao lijepi, dekorativni komad bižuterije. Stvari su se - međutim - promijenile. Od početka ovog desetljeća slaba i bezoblična konzervativna politika zasjela je na kola crkve kao jedine organizirane i ustrajne antiliberalne institucije hrvatskog društva, i zahvaljujući tom “free rideu” dospjela na vlast - dvaput. Odnosi su se trajno promijenili i došli smo u vrli novi svijet u kojem konzervativna politika nema crkvu, nego crkva ima (ili je - do ovog tjedna - imala) nju.

Društvo je - ukratko - krenulo u temeljiti ideološki “makeover” kojem je cilj bio postaviti crkvu na mjesto središta društvenog i kulturnog života. Ništa u toj operaciji nije bilo ni spontano ni neosmišljeno. Ona se vodila i još uvijek vodi usporedno na desetak frontova. Klerikalna ideologija u školu je ušla kroz poluobvezni vjeronauk, pretvorivši apstinente od vjeronauka u fizički uočljivu manjinu koja čami na hodniku. Crkva je u međuvremenu osvojila lavovski dio sveučilišta, osvojila je javna poduzeća, zbornice i javnu radioteleviziju. Da je uspjela operacija fakultetske simbioze koju su zamislili Previšić i Boras, tijekom nekoliko desetljeća svi bi profesori filozofije, povijesti i sociologije u hrvatskim školama bili zapravo vjeroučitelji. Ti bi profesori, pak, predavali po ideološki izbijeljenim programima koji konstruiraju monološki, ideologizirani pogled na hrvatsku povijest s klerikalnom ideologijom u središtu.

U tom ideološkom konstruktu, prešućuje se orna podrška koju je dio crkve davao fašizmu, kao što se prešućuju i svećenici koju su se istaknuli postupajući obratno. Narativ “Stepinčeve crkve” konstruira se oko modela Stepinčeva ponašanja. Za uzor se uzima čovjeka koji se istinski gnušao emancipacije žena, općeg prava glasa i ikakve modernizacije te koji je vjerovao da bi fašizam bio sasvim dobra stvar kad te protuhe ne bi, majku mu, ubijali ljude u logoru. Crkva u Hrvatskoj - ukratko - za svoj role model uzima Portugalca Salazara: konzervativna diktatura, ali bez rasnih zakona i bez noža.

Taj ideološki model stvarna je težnja hrvatske konzervativne rekonkviste koja je otpočela s civilnim pokretom Željke Markić 2011. Riječ je o operaciji koja je krenula kao blitzkrieg, da bi taj blitzkrieg doživio udarac Karamarkovim izbornim neuspjehom i padom. Potom se ta bitka pretvorila u Maginotovu liniju u kojoj se napreduje sporo, gubi i osvaja čuku po čuku, a te su čuke jednom ploča u Jasenovcu, drugi put HAVC, treći put Marulovi dani, četvrti put komisija za kurikulum. Otpor je žestok, borba se vodi za svaki pedalj, a ni jedna čuka nije važna za sebe - ona je tek dio apstraktne bojišnice.

Tako treba razumjeti i bizarni kulturni rat koji se ovih tjedana vodi oko jednog tako tehničkog dokumenta kao što je Istanbulska konvencija. Riječ je o dokumentu koji - kako je uvjerljivo demonstrirala kolegica Kristina Turčin - nisu pročitali ni oni koji ga napadaju, a vjerojatno ni dobar dio onih koji je brane. To - međutim - ne smeta desecima dičnih konzervativaca da zagađuju javni prostor time što javne WC-e i endokrinološke izlučevine pretvaraju u poprište ideološke borbe. Pritom se moji kolege uzaludno trse dokazivati da je sam HDZ godinama zagovarao ratifikaciju, kako isti “sporni” pojmovi u legislativi postoje desetljećima te kako su perjanice konzervativnog bloka sami u više prilika glasovali za istovjetne formulacije. Cijela je ta argumentacija točna, ali i - naravno - besmislena.

Vojske koje se bore za čuku u ratu nećete razuvjeriti time što ćete im reći da ste prije rata tamo bili i da pogled nije nešto. Otac lingvistike De Saussure nas je naučio da (i politički) znakovi značenje dobivaju samo u sinkroniji - u trenutku. Što “znači” crni lovac na tabli nećete shvatiti tako što pratite njegovu povijest, nego po razmještaju ostalih figura na tabli. Tako posve isti tekst posve iste istanbulske konvencije danas “znači” ono što nije “značio” 2012. ili 2008. Kao što su rasprave oko prvog crvenog ili bijelog polja na grbu naoko besmislene, samo što nisu - tako i svađa oko Konvencije više nema veze s nekim konkretnim tekstom sastavljenim od slova. Riječ je o igri moći, srazu koji je utoliko žešći jer je mogući ishod binaran. Ne možete - plenkovićevski - “osnovati komisiju”, niti se sakriti iza “ali” ili “možda”. Moguć je ishod 1 ili 0, netko mora izgubiti, čuku će zauzeti jedni ili drugi.

Premda je konzervativno-klerikalna rekonkvista redovito isticala da nastupa u ime goleme većine (famoznih “80%”), i njeni su akteri dovoljno pametni da znaju da stvari nisu tako jednostavne. Nije slučajno da su opipavanje referendumskih snaga otvorili s pitanjem gej brakova, dakle pitanjem koje većinu ljudi uopće ne zanima. Nije slučajno ni to da klerikalno civilno društvo nikad nije posezalo za referendumom tamo gdje su slutili da bi izvjesno izgubili (npr. oko legalizacije abortusa, ili - u Zagrebu - Titova trga).

Hrvatska konzervativna politika je, također, zapamtila što se dogodilo kad su jednom krenuli u frontalni politički napad: Karamarko im je izgubio izbore od nepopularnog Milanovića, a deset su mjeseci na ulicama imali zajapurene školske roditelje, umjetnike, feministice i nogometne navijače. Čak i s ovako obezglavljenom opozicijom postoji točka nakon koje klerikalna revolucija postaje dobar sluga, ali loš gospodar. Postaje uteg koji šteti onome tko je iz nje politički profitirao.

Pokušaj Plenkovićeve Vlade da se izmigolji iz sraza oko Istanbulske konvencije je, zapravo, pokušaj da se uspostavi stari hranidbeni lanac iz devedesetih - da se u odnosu crkve i politike zna tko plaća, a čija je zadnja. Međutim, jastučnica je rasparana, a previše je perja isteklo. Takvo pospremanje stiglo je dvije godine prekasno.

Izdvajamo